CLICK PLAY, ONDA ČITAJ:






Večeras vidjeh kod svog bubnjara podeblju kutiju sa odbojnom odvratnom facom na naslovnici i velikim prepoznatljivim logoom koji je obilježio rane dane mog igranja. Doom 3. Kada je izašao 2005., nisam imao dovoljno snažan kompjuter da ga pokrenem, pa zamolio kolegu da mi ga pozajmi da probam i to čudo. Sjećam se da je jedan poznanik iz ulice ko zna kakvim kanalima 2005. godine prije izlaska same igre dobio beta verziju sa samo jednim nivoom i jednim oružjem. On je inače bio opsjednut kompjuterskim mašinerijama (Damire, pozdrav!), i kada mi je pokazao Doom 3, vilica mi je ispala po podu.


Evo nas sada skoro sedam godina kasnije, a ja instaliram Doom 3 sa tri DVD-a i čekam da se još jednom bacim u kožu bezimenog marinca (to je bila dobra finta koja se furala u Quakeu, ali i Doomu – glavni lik nije imao ime kako bi igrači jednostavno liku dali – svoje) i da porokamo malo paklene stoke koja dolazi sa ko zna koje strane i dimenzije ovog ili nekog drugog univerzuma.


Lagani uvod, malo priče, navikavanja na komade i počinje sranje, a mene počinju napadati redizajnirani likovi iz Dooma Keca i Dooma dvice. I trzaju me, zaista me trzaju, svako malo čujem neki krik, mišem rokam gore-dole,  tražim neprijatelja, ne znam gdje se nalazim, no nakon sat vremena igre i nivoa na kojem se vrtim ukrug jer ne znam kuda da idem, a ne pomaže mi ni činjenica da ne znam pokrenuti mapu (ako je uopšte ima), gasim Doom i palim Blogspot da napišem ovaj tekst…


Vidite, Doom 3 vam dođe otprilike ko moderni metal. Moderni zvuk metala je također distorzirana gitara, također dupla papa, također bas koji dere, također klinci sa dugom kosom (u dosta slučajeva i ispeglani i sređeni, baš kao i grafika Dooma 3 – barem je to bio pojam hiperrealistične grafike 2005. godine), ali to nije to. Džaba, nisam hejter, već sam zaglavio.


Vidite, ja se sjećam Dooma i sjećam se disketa sa kojih se Doom igrao. Sjećam se da sam imao samo shareware verziju igrice i igrao jednu epizodu u nedogled. Sjećam se veselja kad sam se domogao piratske potpune verzije i kad sam zaigrao ono o čemu sam sanjao (kasnije i kupih Doomove na originalu). Sjećam se mora monstruma iz samog pakla, klaustrofobije, grčevitog rokanja sa 24% energije gdje samo moliš koga god možeš moliti da se ukaže soba sa crvenim prekidačem na zidu da možeš opaliti šakom i gledati odjavnu špicu nivoa. Super je trojka, nema tu priče, vjerovatno jedan od rijetkih kvalitetno napravljenih horror igara za PC, ali isto tako vjerovatno jedna od hiljade sterilnih igara napravljenih ikad. To jednostavno nisam ja. I kao što ne slušam moderni metal sa modernom produkcijom, već kopam bisere koji mi uhu odgovaraju, tako ću jednostavno morati saprati ovaj okus sanitetski sterilnog zalogaja koji sam progutao instalirajući Doom 3 sa nekoliko partija Master Levela za Doom 2.


No preći ćemo i trojku, zaslužila su to sva čudovišta čija glava još nije raznešena… BRING ME THE CHAAAAIN GUN!

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here