U plafon moje sobe zakucana je kuka bez ikakvog smisla. Nakon godina dumanja o porijeklu i razlogu postojanja te kuke, pretvorio sam je u stalak na koji sam kačio svoje press akreditacije i iskaznice, više stotina različitih akreditacija iz svih država u kojima sam se zadesio kao novinar, muzičar, organizator ili nešto sasvim deseto.
Imao sam ideju da skeniram sve te raznorazne akreditacije i da napravim galeriju na Facebooku, no entuzijazam je splasnuo jer ih je zaista previše (eee, šest bendova ti dođe glave). Međutim, tri komada vezana za moje novinarske početke i prve korake sam morao skenirati jer mi zaista, zaista znače.
Bila je to 2004. ili 2005. godina kada sam dobio svoju prvu novinarsku akreditaciju. Na 202-jci sam se muvao od kraja 2003. (kad sam prvi put progovorio u radijskom eteru), no tek sam kasnije dobio akreditaciju. Kakav je to simbol časti bio! Smatrao sam se nenadjebivim, mislio sam da je vrhunac novinarskog profesionalizma imati akreditaciju i to u boji, i to još plastificiranu! Na svu sreću (i nažalost u jednu ruku), kasnije sam shvatio da je za bivanje dobrim novinarom potrebno i više od akreditacije, ali da ljudi koji su puno gori od mene i kao osobe i ako novinari imaju i puno vrijednije akreditacije. Ova me je uvela na mnoga vrata, stvarno smo se dobro furali, ulazili smo na koncerte džabe, sjebavali smo zakuske guzonja sa ovim, bili smo SILA, ne sedma, ne medijska, bili smo nadobudni i zajebani. Davorin 2004, sjećam se da nas je ovo uvelo iza bine, hrpa hrane, hrpa kvazi zvijezda… tu sam upoznao Tošeta Proeskog koji je od svih fićfirića ove pop industrije jedini izgledao i ponašao se normalno. Stvar je bila u tome da smo, iako na prepad i uz plaćanje danka neiskustvu, upadali, pili, žderali i zajebavali ljude na sve strane uz pomoć ove, uvijek dolazili nazad na 93,1 sa nekim prilogom, nekom pričom. Bilo je to jače od nas…
Tamna pressica manjeg formata zamijenila je veliku bijelu i mislim da se isti dizajn zadržao i kroz 2006., 2007. i 2008. godinu. Meni se nikad nije posebno svidjela, nikad mi nije imala jačinu one stare bijele koja mi je čak spasila i dupe u nekoliko navrata (nekoliko sukoba sa policijom i batine su bile izbjegnute čim izbaciš press u prvi plan), ali ova crna je imala veoma dobar učinak na granicama. Ako te neko jebe na graničnom prijelazu, a dešavalo se to zbog tetovaža, duge kose, jednom rječju sumnjivog izgleda, priložiš crnu, stilsku uz pasoš i prolaziš bez problema. Samo je jednom ova pressica ofalila. 2006. godine idem na Exit Festival i izvedoše me jedinog iz busa. Imao sam press pozivnicu za Exit, ali sam pressicu tek tamo trebao pokupiti. Rovi mene frajer, skida me do gola, u busu ljudi nervozni i ja se sjetim da imam press akreditaciju. Na upit policajca gdje ću, šta radim, i imam li droge, ja odgovorih da sam novinar i slavodobitno izvadih pressicu, a policajac me pogleda, pogleda pressicu, spusti je na stol, podiže pogled i reče: “Šariću, i novinari se drogiraju! Skidaj gaće!”
Sreća, ništa mi nigdje nije bilo gurano.
Pressica iz 2009. godine, posljednja koja je služila i sve do samog gašenja Radija 202 u aprilu 2011. godine. Poslije toga sam dobio pressicu Radija Sarajevo koja je bila najprofesionalnija i najbolje dizajnirana od svih dosadašnjih pressica koje sam imao, ali na kojoj mi je osmijeh toliko usiljen da se sam sebi gadim. Za ovu me vežu lijepe i ružne uspomene, kombinacija nekih stvari koje su se desile kroz turbulentnu 2009. godinu i početak 2010., stvari koje su me promjenile i koje su mi nažalost pokazale kakav je ovaj svijet u svoj njegovoj surovosti (dobro, nisam gladan i nisam žedan, ali neke ljudske odnose nisam imao priliku vidjeti niti sam ih trebao gledati dok je ovaj Radio postojao). Ova se od prijašnjih razlikuje u tome što smo imali i titule ispod imena i prezimena. Nažalost, zbog sistematizacije uposlenika u Sivom Domu, nikome nije pisalo urednik, muzički urednik, novinar ili nešto slično. Bili smo bodovani po tome je li imamo ugovor ili nemamo. Ovo je totalna glupost jer su spoljni saradnici 202-jke kakvi smo bili Zlijay, Audio InFunktion, ekipa Srednjeg Prsta ili ja u zadnjim mjesecima, a i u godinama prije toga bili puno više od spoljnih saradnika, upravo mi smo spasili taj Radio milion puta i dizali program kako niko nikad nije. I upravo ovi ljudi su imali kašnjenja u honorarima i veoma često neljudske uslove za rad. Ali Radio je bio ispred svega… bio i ostao.
Pressica za mene označava dokaz da si dio jedne sekte, jedne ideje, jednog mjerila vrijednosti. Ove mi pokazuju da su neke lijepe stvari se zaista i desile, a da nisu samo san koji se ponavlja i vrti u mojoj glavi s vremena na vrijeme…