Nositi na glavi burku, nikab ili bilo kakvo vjersko obilježje za mene je isto kao nositi strap on u javnosti. Zamisli hodaš okolo sa džinovskim dildom i traumiraš ljude.  Vjera bi trebala biti ono čovjekovo najintimnije, baš kao i njegova seksualnost. Zadrži je za sebe i svoje istomišljenike. Ne nameći je drugima. Ne traumiraj ljude. Nositi vjersko obilježje jednako je perverzno kao i nositi džinovski dildo. S tim da je dildo puno bezopasniji.

Gore ispisani status na svom privatnom Facebook profilu napisala je Lejla Čolak, novinarka portala Klix. Iako je mene frapirala činjenica da jedna pripadnica medija u 2016. godini može sebi dopustiti izbacivanje afrikata iz upotrebe, čini se da je određeni dio javnosti u Bosni i Hercegovini ipak dublje uvrijedio sadržaj izjave. Nakon pisanja portala Saff, Lejlino Facebook sanduče bombardovano je degutantnim prijetnjama kao Brisel francuskom vatrom 1695. godine.

Cijela priča bi me u potpunosti mimoišla da jedan dio mojih poznanika nije izrazio podršku Lejli Čolak. Vatra se rasplamsala, a određenim komercijalnim medijima u službi desničarske vlasti moronski ispadi ‘zaštitnika Islama’ (čitaj: totalnih jebenih idiota koji veze sa duševnom čistotom i blagostanjem nemaju) sjeli su kao kec na desetku i savršeno poslužili kao uvertira u nadolazeću predizbornu kampanju. Odjednom, cijela priča je poprimila sulude razmjere – u jednom uglu stoji novinarka Klixa kojoj prijete silovanjem u cilju zaštite Boga i Islama, dok ona gordo štiti pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Bojište je Bosna i Hercegovina gdje se sekularizam i ateizam lome pod naletima radikalizma.

Vrijedi napomenuti da veoma dobro poznajem neugodne osjećaje kroz koje prolaze mete nečijih prijetnji. 2011. godine sada nepostojeći portal islambosna.com objavio je listu islamofoba Bosne i Hercegovine koja je po svim parametrima ličila na listu za odstrel. Na njoj su se našli svi koji su se usudili javno kritikovati određene aspekte Islama ili one koji Islam tumače suprotno onome što je Islam u Bosni i Hercegovini dugi niz godina.

Moja prva reakcija došla je iz muda, ne iz glave; napisao sam tekst “Ja sam islamofob” koji je objavljen na blogu Radija Sarajevo. Pročitale su ga hiljade i hiljade ljudi, a u istom sam naivno, ali srčano kritikovao i nazvao sebe neprijateljem institucija i desničara koji pravdaju svoje postupke Božjom voljom ili bilo kojom svetom knjigom.

Već dan-dva nakon objavljivanja, počeli su pozivi. Prvo kućni broj, pa onda i mobitel. Od klanja, želje za bolešću, lomljenja nogu pa do učenja na arapskom, sve to zajedno proživjeli smo moja mama i ja. Sve sam uredno prijavio policiji, iako sam duboko u sebi vjerovao (i nadao se) da su prijetnje isprazne. Nisam se povukao, nisam promijenio broj telefona. Nakon nekoliko sedmica pozivi su stali. Nisam doživio nikakvu neprijatnost.

Možda se pitate, kakva je razlika između Lejle Čolak i mene?

Lejla Čolak nije kritikovala, Lejla Čolak je uvrijedila.

Kada čujem “ovo je sekularna država”, oblije me znoj i sve kontam da se neko zajebaje. Reći da je Bosna i Hercegovina sekularna država je sljepilo kraj zdravih očiju, nerazumijevanje značenja riječi ‘sekularno’ i odnosa između državne vlasti u BiH i religijskih zajednica. Sve istaknute političke vođe u Bosni i Hercegovini viđene su u kriminalnom ili se povezuju sa kriminalnim miljeom, a posjećivanje vjerskih objekata im za vrijeme mandata dolazi kao obavezna misija jer je upravo u tim redovima kor njihovog biračkog tijela. Kod nas se nacionalizam usko veže za Boga i to je nešto što se ne može negirati. Bosna i Hercegovina nije ništa drugo nego zombi monoteizma čiji se smrad pokušava ugušiti parfemisanjem Eau De Demokrati, a na čijem se tjemenu poput vaški gnijezde nakupine agnostika, ateista i ostalih manjina.

Nositi na glavi burku, nikab ili bilo kakvo vjersko obilježje za mene je isto kao nositi strap on u javnosti. Zamisli hodaš okolo sa džinovskim dildom i traumiraš ljude.

Koliko god želio odvojiti Lejlu Čolak od Lejle Čolak u ulozi novinara, apsolutno mi je nejasno kako jedna osoba koja radi u elektronskom mediju ne poznaje pojmove težine riječi i privatnosti na mreži. Na Facebooku ne postoji privatno – sama konstrukcija mreže složena je tako da Facebook pomno prati šta radite, šta vam se sviđa, a šta ne i na osnovu toga vam servira reklame. Kada u sve to ubacimo i ljudski faktor, može doći do svakakvih problema. I to sam naučio na gorak način kada je 2011. godine moj nekadašnji urednik Adi Sarajlić uzeo moju izjavu sa privatnog profila, izvitoperio je i na portalu Depo objavio degutantan članak u kojem me dobro posvađao sa jednim sarajevskim bendom sa kojim sam prije toga uspješno sarađivao.

Znate onu: apstinencija je jedini stopostotni način zaštite od spolno prenosivih bolesti? Jedina privatnost na Facebooku je nemati Facebook račun. Javno se veoma lako može okarakterisati kao nešto što je učinjeno ili postoji izloženo pogledima. Status Lejle Čolak bio je objavljen pod friends dozvolom, a danas za isti znaju desetine hiljada. Privatnost? Privatnije su nudističke plaže od Facebooka.

No i da postoji privatnost koju zaista priželjkujemo, da li privatno znači da trebamo vrijeđati?

Imam ne jednog, već nekolicinu prijatelja, muslimana-vjernika, koji poste svaki Ramazan. Sa mojim stavovima o organiziranim religijama su upoznati svi koje me za iste pitaju ili koji me duže poznaju. Da li to znači da imam pravo nazvati ljude koji poste idiotima? Recimo da imam. Hoću li? Neću iz dva razloga.

Prvi je taj što smatram da praktikovanje religije koje ne dovodi u pitanje slobodu drugih osoba nije idiotizam. Da i mislim da jeste idiotizam, drugi razlog zbog kojeg ću šutiti je što imam zeru pristojnosti prema svima sve dok se ne dokažu kao šupci, a onda im pokažem vrata. Lejla je sebi dopustila da poveže tuđu vjersku uniformu, odnosno nošenje iste kao načina pokazivanja pripadanja nekoj ideji,  sa nametanjem i traumiranjem. Malo se zaigrala u ulozi policije i vrhovnog suca. Činjenica da je imenom izdvojila i naglasila uniforme koje se vežu za Islam, a sve ostalo stavila u manje istaknutu sekciju ‘drugih vjerskih obilježja’ baš i ne pomaže u cijeloj situaciji.

Ja nikad nisam osjetio nikakvo nametanje ni traumu kada na ulici vidim muškarca sa bradom ili ženu pokrivenog tijela. Samo labilne osobe bilo šta religijsko mogu doživjeti kao nametanje. Nikab i burka uistinu nisu dio tradicije Bosne i Hercegovine i u istu su došli sa nekim novim strujanjima i poimanjima islama. Ipak, nazvati nikab i burku u javnosti prijetećim pojavama je jednako kao reći da je svaki pripadnik selefijske zajednice terorista ili hladnokrvni ubica, svaki istetovirani muškarac kriminalac, a svaki panker zelene boje kose narkoman. Ono što treba traumirati sve nas u Bosni i Hercegovini je nemogućnost legitimno izabranih organa sigurnosti i vlasti da spriječe idiote obučene u vjerske uniforme da prave sranja. Ako hoćete aktuelnu paralelu, nisu problem Arapi koji kupe zemljište na Vrelu Bosne, problem su lokalne vlasti koje dopuste tako nešto.

Najveći prestup u svemu je poređenje vjerske uniforme sa seksualnim pomagalom koje, suprotno Lejlinoj izjavi, nije tako bezopasno. Ukucajte riječi smrt i vibrator i dopustite da vas Google upozna sa nebrojeno mnogo slučaja smrti izazvanih seksualnim pomagalom – od strujnih udara do brutalnog umlaćivanja. Da su nikab i burka u Bosni i Hercegovini ikada ubili nekoga, ja nisam čuo. Da je dildo ozlijedio nekoga, e za to sam čuo.

Porediti komad tkanine koji jednom krugu ljudi ima višu vrijednost i dio je određenih normi sa pomagalom koje se veže za tabu temu seksa je ništa manje od loše konstruisanog i nepromišljenog argumenta koji za cilj nema pokretanje zdrave diskusije, već jeftino izazivanje reakcije. Možemo mi sad sjediti i naklapati kako je moguće da smo bukvalci i da je Lejla spomenula burku i dildo kao simbole. Ako želiš da pričaš o simbolima, onda moraš prvo gospodariti suštinom i onime što je na vidjelu svima, pa tek onda provlačiti ideje kroz filtere. Simboli i konstruktivne rasprave se ne ganjaju kroz Facebook statuse, vjerujte mi.

U drugom statusu, koji je objavljen pod javnom dozvolom, Lejla je naglasila da je ateista te ja vjerujem da u tom grmu leži zec. Ateisti nisu oslobođeni obaveze da imaju i izražavaju poštovanje, a nisu ni lišeni agresivnosti koja je veoma često (i nepravedno) vezana isključivo za monoteističke religije. Budimo realni, najveći broj primjera radikalnog agresivnog ateizma svodi se na bezobrazno izazivanje religioznih ljudi sa seksualnim konotacijama i sličnim sadržajem o kojem većina religija šuti, brani ili ga se jedva dotiče, dok oni što praktikuju agresivno izbijanje boga iz glave uživaju da okarakterišu nabrekle penise ili prizore homoseksualnih osoba u snošaju koji se podmeću vjernicima kao slobodu mišljenja i govora.

Lejlino mišljenje dolazi u jeku rasprave o burkiniju, pa kao osoba koja je gradila dio karijere na provokacijama, ne mogu, a da ne pomislim da je prije ovog garant uslijedio i jedan u kojem je Lejla kritikovala burkini pod izgovorom ‘to su pravila u Francuskoj, moraju se poštovati’. Da li je takav status postojao, znat će oni koji je prate na socijalnim mrežama.

Biti kontraš je lako. Međutim, biti pametan kontraš i pokrenuti raspravu je odlika velikih. Biti ateista, anarhista ili jedan od rijetkih trebalo bi predstavljati oslobođenje od upravo onih stvari i principa po kojima djeluju osobe sa kojima se ne slažeš. Biti sve to znači biti slobodan, ali uz veliku moć dolazi i velika odgovornost, a to je poštovati tuđe i ne suditi primitivno, baš onako kako ne bi htjeli da se nama sudi. Izrečeni stav i pogubnost pristupa, odnosno bavljenje ozbiljnim pitanjima kroz vid mahalaško-papanskog obraćanja kroz socijalne mreže nije ništa manje opasno od brutalnog premlaćivanja i ubijanja novinara koji kritikuju Islam, a zajedničko im je jedno – u gluposti nema diskusije.

Vjerske slobode i slobode govora apsolutno ne moraju isključivati jedna drugu, ali za zdravu raspravu su potrebni intelektualci, odnosno ljudi lišeni predrasuda i spremni da prihvate i daju kritiku. Drugim riječima, kada se sa jedne strane nađe osoba čije mišljenje u iznešenoj formi brutalno vrijeđa osjećaje i vjerovanja jedne grupe ljudi, pa joj se na iste odgovara pozivima na paljenje, gaženje i silovanje, znam, zvučat će brutalno, ali to je klasični primjer kada udari junak na junaka. Kakve sagovornike priželjkuješ, takve ćeš i (u 99% slučajeva) dobiti.

P.S. Jesam li jedini koji je Lejlino “Vjera bi trebala biti ono čovjekovo najintimnije, baš kao i njegova seksualnost. Zadrži je za sebe i svoje istomišljenike. Ne nameći je drugima. Ne traumiraj ljude.” u jednu ruku shvatio i kao “Pride bi me istraumirao jer je javno iznošenje činjenice da LGBTQ zajednica postoji i u Bosni i Hercegovini ništa manje od nametanja i traumiranja”?

Dječje igralište je poseban mikrokozmos. Tu vrijede potpuno drugačija pravila. Na tom terenu, ovičenom maštom i utkanom negdje između ulica, odrasli su samo posmatrači. To što smo nekad bili, više nismo i na određeni način prebanalno shvatamo sve što se dešava, mislimo da stvari držimo pod kontrolom. Ne držimo. Djeca su ta koja vode igru.

No ono što možemo uraditi za svoje dijete, za drugu djecu – možemo ostaviti utisak. Možemo biti ti koji će im ponuditi priliku da vide i drugu stranu realnosti.

Kako provodim sve više vremena sa kćerkom u parku, počeo sam uviđati dvije ultimativne istine. Prva je da je floskula da su djeca najokrutnija apsolutno istinita. Stvari nekada zaista krenu u krivom smjeru. Druga je da djeca uistinu emitiraju roditelje. Crpe informacije. Distribuiraju ih ka drugim osobama. Većim. Manjim. Sasvim je jasno u parku primjetiti kojoj djeci su roditelji papci, a kojoj kulturna raja. Ne, ne karikiram, ne budalešem. Djeca su zapravo televizor. Roditelj su urednici programa. Kako drugačije objasniti situaciju od prije možda dva-tri mjeseca gdje jedna djevojčica koja sjedi na ljuljačci više od pola sata dok druga djeca nestrpljivo čekaju na moje pitanje da da malo i drugoj djeci da se ljuljaju odgovara sa rečenicom: “DOK SAM JA ŽIVA, ONA SE NEĆE LJULJATI!” (Lili je bila tu prva u redu kao veliki fanatik patke na opruzi)

Nešto što i moja draga i ja kao roditelji praktikujemo kada sa Lili izađemo u park je biti aktivno uključeni u dječju igru. Ta aktivnost se sastoji od nekoliko elemenata. Ti elementi, poredani nasumično, a ne po važnosti su:

1. Omogućiti sigurnu igru Lili.
2. Omogućiti i sigurnu igru djeci koja su u interakciji oko Lili – paziti i na tuđu djecu.
3. Naučiti Lili interakciji sa djecom – čekanju na red, propuštanju, pravilima – ne penje se uz tobogan; toboganom se spušta. Ne trči se dok se pije voda. Takve stvari.
4. Naučiti Lili dijeljenju koje neće biti trauma. Ljuuuu-Lja! nije njeno vlasništvo. Lili se igra, pa Lili da djevojčici ili dječaku, a Lili ide na tobogan.

Ne smatram da smo superiorni u odnosu na druge roditelje, smatram samo da je rezon odgoja takav da želim da Lili uradi ono što bih i ja uradio.

Lili je trenutno upala u jednu komunikacijsku zamku koja dolazi sa godinama. Sa svoje dvije godine ona je aktivna u trčanju, skakanju i jednostavnim zadacima kakva su dodavanja lopte ili spuštanje niz tobogan. Međutim, komunikacija sa drugom djecom joj još uvijek nije jača strana, odnosno verbalna komunikacija je polje na kojem šteka. Dok djeca mlađa od nje koriste park kako bi vježbala hodanje u pratnji roditelja i kao poligon po kojem se kreću kao mašine za proizvodnju govana, što zapravo i jesu (mobilni dispenzeri govanaca, hihihi – svi smo to bili, ne morališite mi na izrazima!), bez iole smisla i reda, djeca starija od nje približno godinu dana već verbalno komuniciraju, razumiju pravila igre i poštuju određena pravila tipa: crveno na toboganu (neki dječak spustio grančicu, glumi drota – niko se ne miče dok se grana ne digne, a ovaj ne počne vikati ZELENOZELENOZELENOZELENO)! Lili takve stvari ne razumije, ali pokušava uzaludno da komunicira i sa mlađima i sa starijima. Tako recimo priđe grupi djevojčica od tri-četiri godine koje su jednu spravu pretvorile u svoju kućicu i počne im sa vanjske strane pričati jezikom koji zvuči kao kineski. Ove je ignorišu, ona dalje blebeće, na kraju djeca odu jer ne znaju kako da iskomuniciraju sa njom. Nerealno gledano, to je onako poprilično otužna scena jer ispada da niko neće da ti se igra sa djetetom. No istina je sasvim drugačija – generacijski jaz 😉

Važno je prije nastavka ove priče da napomenem kakav je progres sa odgojnim metodama koje implementiramo. Lili se zaista ponaša predivno, nije joj problem sačekati na red da neki dječak ili neka djevojčica pređu preko mostića ukoliko su sporiji. Kad se spusti niz tobogan, ustaje odmah. Nema ružne kontakte sa djecom. Ponekad tersa kad je tjeramo sa Ljuuuu-Lje!, ali to je zato jer je poželila, pa umjesto što je zamolimo jednom, moramo je zamoliti tri puta. Generalno, ponosan sam što se ponaša mnogo pristojnije od mnoge druge djece u parku.

Povratak na današnje avanture.

Super teta koja čuva Lili je odsutna ovih dana i na mene je, kao nezaposlenog u porodici, spala obaveza da se sa Lili budim, da joj pravim doručak, da je izvodim vani, da joj pravim (tehnički rečeno, podgrijavam ručak uz minorne dodatke tipa kuhanje tjestenine) ručak, da je presvlačim i da je stavljam na popodnevni spavanac. Onda se mama vraća doma i onda ona preuzima dobar dio posla na sebe (mama je Tito).

Danas opet u park, ja u Madball majici, ruke istetovirane, rukave zavrnuo jer je vruće. Nekim čudom, zaboravio sam Lili staviti gumicu na kosu, pa sam joj zavezao rep koristeći svoju, tako da mi je kosa raspuštena. Lažne rejbanke na glavi. Brada kvazi Lemmy. Čim smo ušli u park, osjetim poglede na sebi. Ne umišljam. Zaista znam i osjetim da nekoliko roditelja nepovjerljivo gleda u mom smjeru. Šta misle, da ću im oteti dijete? Prodati dvogodišnjaku tri bobe i šut heroina? No mnogo je važnije od svega, što im onda padne još gore, što ja letam oko svog djeteta, a lijepo se obratim i drugoj djeci – nasmiješim se sa svoja trideset i dva zuba, mahnem, kažem ‘ćaooo’, pridržim ruku tuđem djetetu koje zapne na mostiću na prelasku do tobogana. Dok ti što gledaju najčešće sjede i puše svoje cigarete, a dijete im se ponaša ko harambaša u ratnom pohodu, te ukoliko drugom djetetu izbije oko, roditelj sve što će reći je ‘izvin'te, ja ga tako učila nisam.’ Nisi ti njega NIKAKO UČILA, moronu što si ovijen u oblak dima. Riječi izvinjenja ne vraćaju oči u očne duplje. Pazi svoje i tuđe dijete.

Elem, nekoliko djevojčica tri do četiri godine starosti odlučile su strukturu tobogana pretvoriti u svoju kućicu. Ništa loše, djeca se igraju. Bile su mi super simpatične što su dijelove tobogana podijelile u dijelove kuće, pa su imale i toalet gdje se okupe i vrište “IDEMO PIŠAAAATIIIII” i onda viču “PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ”. Smiješno do zla boga. Izgledao sam ko kreten dok sam se cerekao. Tobogan je u obliku slova T. Vertikalna linija je mostić koji se u donjem dijelu završava toboganom. Na krajevima horizontalne linije se sa jedne strane nalazi rampa slična rampi za invalidna lica, a sa druge strane ljestve sa dvije skale. Tu počinje naša priča (barem glavni dio iste!).

Djevojčice sjede tu. Skinule su cipele (u kući su!) i pričaju. Lili je ustupila mjesto nekome na Ljuuuu-Lji! i ja joj sugeriram da ide na tobogan. Ona kreće (sasvim neočekivano jer je duži put) na dio sa ljestvama. Kad je vidjela ove kako sjede i uvidjela da se popeti ne može, stala je i čeka mene koji sam nekih tri metra iza nje. Dolazim ja do nje i obraćam se super ljubazno curicama koje sjede.

“Djevojčice, malo se pomaknite da se curica popne na tobogan.”

“Nećemoooo!”, kreštavim će glasom jedna od njih, očigledo najstarija. Ostale se hihoću.

Ja ne gubim kulnes, nasmiješim se i kažem: “Izvinite, mi ćemo na drugu stranu. Hajde Lili, idemo na drugu stranu”. Pokazujem Lili gdje da ide i ona kreće.

Dok se Lili spremala da se uspne uz rampu, četiri djevojčice dolijeću uz osmijeh i blokiraju joj put. Ona je na pola rampe i kako je u brzini iznenadno zakočila, počne teturati unazad. Ja je zaustavim i opet se uz osmijeh obratim mladim damama.

“Pa nemojte tako, neće vam ona smetati, pustite je da se popne i da se spusti.”

“Nećeeeemo”, ponovo šefica nastavlja, “ovo je naša kućaaaaaa. Nećemo.”

Udahnem i izdahnem. To su samo djeca. Pravila igrališta. Uhvatim Lili za ruku i osjetim da me ona poteže. Vidim da počinje biti nervozna. Čučnem kraj nje i kažem joj: “Haj’ na drugu stranu, Lilo. Idemo tamo, b'zo!”

Krenem se sa njom podvlačiti ispod mostića. Dođemo na drugu stranu. Tamo se ove četiri već poredale. Kikoću se. Ja i dalje nasmiješen.

“OK, ona je mala, ne razumije ona vašu igru. Dajte joj da prođe i gotovo.”

“Jesam rekla da neće proći!”, reče opet šefica.

Kvrcnuh vratom u jednu stranu. Negdje u pozadini mog uma opalio je grom i ubio jednu pticu pjevalicu.

Nemam problem sa djecom koja se igraju. Nemam problem sa pravilima. Imam problem sa djecom koja su ekvivalent svojih roditelja. Primjetim kako me grupa žena-pušačica sa klupe odmjerava i ne reaguje. Skontam kasnije da su to njihove majke. Da moje dijete ima tri kratka razgovora sa odraslom osobom, ja bih barem prdnuo, ako ne bih imao prikladnije reakcije. Ove ništa.

“Pomaknite se, MOLIM VAS.” Naglašavam molbu. Kao odgovor dobijam sljedeće: šefica raje maše nogama gore-dolje. Njeni tabani su na razini glave Lili.

“Molim te, nemoj mahati nogom, možeš je slučajno udariti”, govorim ja. Gromovi u meni postaju još jači.

Šefica raje me sad gleda u lice i nastavlja mahati nogom. Testira mi živce. Sajle su jake, ali ne volim bezobrazluk.

Onda trenutak u kojem vrijeme staje, , prostor se ledi. Zrak postaje težak i sekunde više ništa ne znače. Žamor zamire dok šefica svoj desni taban bezobrazno naslanja na lice Lili i odguruje je unazad. Bez ikakve potrebe. Samo onako, da se dokaže sila. Bez straha od posljedica, bez straha od reakcije. Samo da pokaže da KAD HOĆE – HOĆE i KAD MOŽE – MOŽE.

Zadnji grom udara u trafo stanicu koja napaja moj zdrav razum i dolazi do kuršlusa. Cijeli kvart je u mraku. Haos na ulicama. Prostor postaje tunel. Na jednom kraju sam ja. Na drugom je djevojčica sa svojom nogom, nogom koja je metafora za tlačenje. Držim Lili koja se hvata za moju lijevu butinu i stišće. Ne zna šta se dešava. Ja razmišljam kako da reagujem na ono što se desilo. Da odem njenoj majci i najebem joj se svega? Ne ide. Ženu naprosto boli kurac. Da se izderem na nju? Ne vrijedi, to najvjerovatnije doživljava svakodnevno. Ili to ili ignorisanje. Ili oboje. Da je opalim vaspitno? Bože sačuvaj. Nisam ja takav. Ne želim da sutra neko udari moje dijete.

Šta onda uraditi takvoj osobi? Ostati joj u sjećanju. A najbolje se ostaje u sjećanju djetetu tako što postaneš isti onaj par očiju kojeg se plaši i zbog kojeg se ne gasi svjetlo navečer u sobi. Onaj par kandži koji čas vreba iz ormara, čas ispod kreveta.

Naginjem se prema naprijed, prema njoj i govorim dovoljno glasno da razumije svaku moju riječ, ali dovoljno tiho da poruka bude shvaćena lično. Dovoljno jako da me čuju sve četiri, ali dovoljno usmjereno da zna tačno ona na koju se odnosi da je ona ta. Kosa mi ide preko lica, a pogled preko naočala. Osmijeh je zašiljen, a glas kao nekad na 202-jci, ispucan od alkohola i cigareta nekad u šest ujutro.

“A šta misliš da ti ja sad tu nogu odrežem, skuham i pojedem?”

Osjećam iskre u njenoj glavi. Prošao sam kroz njen um. Ja sam Freddy Krueger. Ja sam C.H.U.D. Ja sam Michael Myers. Jason Voorhees. Nastavljam se smješkati dok ona pokušava zabezeknuto da mi da odgovor. Vidimo kako joj se grče mišići i povlači se nazad. Njene prijateljice je slijede, malo brže. Aktivnije. Ova je na rubu plača. Idu na drugi kraj, silaze niz rampu i trče roditeljima. Obuća im ostala na toboganu. Uperuju prst u mene koji sad čučim i grlim Lili, a onda je dižem u naručje. Mame me gledaju. Ja im mašem nazad, širim osmijeh i dovikujem: “Sve je u redu, nogom je udarila, ali u redu je, dječija igra, samo sam im rekao da se fino igraju”. Dižem palac ka gore. Djevojčice pokušavaju da kažu nešto, da kažu šta sam rekao. Roditelji od stida, malo zbog nepristojne djece, malo zbog svog (ne)pristupa, ušutkuju djevojčice. Kupe se iz parka. Lili i još jedan fini, tihi dječak, vidno stariji od nje, najmanje tri godine, nastavljaju se penjati i spuštati niz tobogan. smjenjujući se i vrišteći od smijeha. Ja ih bodrim aplauzima i riječima.

Divan je dan na dječjem igralištu u Sarajevu…