Deset mjeseci nakon što sam je objavio na Steamu, napokon je dostupno video predstavljanje i PDF pravilnik za igru Dnevnik Preživjelog: Dostava.
Nažalost, još ćete sačekati neko vrijeme za print'n'play verziju, ali je ovo uputstvo napisano sa idejom igranja uz pomoć standardnog špila karata koji svi imamo u kući. Pogledajte video, pretplatite se na kanal, a onda skinite i PDF pravilnik klikom na link ispod videa!
2016. godine došao sam na ideju da iskoristim postavku Dnevnika preživjelog kako bih stvorio vlastitu igru. Kako kao osoba gajim duboku ljubav ka analogiji, počeo sam osmišljavati ideje, pravila i komponente vodeći se vlastitim iskustvima, ali i savjetima dizajnera igara, te profesora koji su jedan dio svog akademskog opusa posvetili pisanju o dizajnu igara.
Malo je reći da su moje prve ideje, od kojih su neke zaživjele u vidu prototipa, bile očajne.
Igre su interaktivno iskustvo koje mi je svezalo brutalnu šamarčinu odmah na početku, bez imalo obzira ka činjenici da sam balavac u domenu dizajna; pokazalo se kao izuzetno teško uskladiti različite elemente od kojih su najvažniji faktori balansa, zabave i igrivosti. Nakon nekoliko mjeseci rada na različitim idejama, došao sam do zaključka da je najveći problem činjenica da ja zapravo na samom početku nisam napravio prvi korak kako treba, a to je definisanje parametara igre koju želim dizajnirati.
Je li to stolna igra? Kartaška igra? Igra koja kombinira ove elemente sa drugim komponentama kakve su glasovna komunikacija među igračima? Koliko igrača igra ovu igru?
Odlučio sam krenuti ispočetka, sa donekle definisanim parametrima. Nisam se želio opterećivati razmišljanjem o tome šta će biti u budućnosti, već šta imam sada. Zabranio sam sebi da mi tema Dnevnika preživjelog uslovljava pravila igre, već sam o sistemu pravila razmišljao u nedefinisanim okvirima. Ako bi pravila funkcionisala sa temom cvijeća i drveća, radila bi posao i sa temom živih mrtvaca.
Francuski špil karata je jedan od najbalansiranijih sistema u igraćem univerzumu, te sam iskoristio njega kao početnu tačku za svoje istraživanje. O špilu nikada ne razmišljamo kada igramo, ali istina je da je on dokaz finog balansa, te je zato upotrebljiv u toliko različitih igara. Secirao sam špil, zapisao šta ga čini, koje komponente i u kojim omjerima.
Nakon toga sam analizirao sve igre koje sam igrao u svom djetinjstvu, ali i sada sa Lili, bez previše detaljnog seciranja pravila kako se ne bih uhvatio da baziram pravila svoje igre na pravilima neke od ovih. Postavljeno pitanje je: “Šta sve ove igre imaju zajedničko?”
Odgovor se formulisao sam od sebe – jednostavnost pravila i pristupačnost igračima različitih godišta i igraćih navika.
Od ribica, ludih osmica, pa do Crnog Petra i UNO-a, sve ove igre počivaju na jednostavnim pravilima koja se sa lakoćom savladaju, brzim partijama i neograničenoj mogućnosti ponovnog igranja, bez obaveze.
Još jedan sistem me zainteresirao, čak i ranije, prije nego sam odlučio nastaviti rad na igri, a to je onaj dostupan u pasijansu. Pasijans sam uvijek vezao za starce (zašto?) i uredske igrače (znam zašto), ali pristupačnošću različitih klonova na mobilnim platformama, uhvatio sam se kako sa vremena na vrijeme, dok slušam podcast, odigram koju. Svidjelo mi se što pasijans ima cilj orijentisan ka zadovoljenju igraćih potreba jedne osobe, cilj koji je teško ostvariv, ali moguć i put do njega je popločan srećom i strategijom.
Nakon analize, definisao sam primarne parametre koje ipak nisam u toj fazi okarakterisao kao finalne, već sam odlučio da ću ih mijenjati po potrebi, ukoliko se ista ukaže:
– kreiram igru za jednog igrača
– cilj igre treba biti jasan – teško ostvariv, ali moguć
– igra treba imati jasna i jednostavna pravila
– partije moraju biti dinamične i kratkog trajanja
– mogućnost ponovnog igranja mora biti velika
Kao sekundarni parametar naveo sam ekonomičnost projekta, odnosno mogućnost kreacije prototipa i finalnog proizvoda sa što manje uloženog kapitala. Ako mogu dati jedan savjet svima koji razmišljaju da se bave bilo čime u životu, bilo to pisanje, dizajn igara ili pletenje košara – prvo se bavite pisanjem, dizajnom igara i pletenjem košara, a tek onda razmišljajte o marketingu, izgledu i mogućnostima prodaje jer upravo ti parametri ponajviše koče kreativnost. Kada sam svjesno ekonomiju istisnuo iz kreativnosti, opustio sam se i uzletio.
Nakon kreiranja prve verzije pravila, uočio sam mnogo rupa u sistemu, te sam počeo razdvajati dobra pravila od onih koja jednostavno nisu validna. Podijelio sam sistem na faze: prvu fazu igre, drugu fazu igre i finalnu fazu. Počeo sam rješavati probleme unutar faza – ukoliko je sve u prvoj fazi bilo dobro i nije stupalo u koliziju sa drugim elementima unutar faze ili elementima faze prije i poslije, išao sam dalje.
Dizajn igre se sastoji od malo namaštavanja i jako mnogo testiranja. Tek kada prototip dovedete u stanje koje bih ja okarakterisao kao fluidnost, a to je da za vrijeme partija nijedan potez nije nelogičan, nejasan ili jednostavno iščašen, onda znate da je vrijeme za prezentaciju u javnosti.
Možda je vrijedno napomenuti još nešto: kako ne postoji digitalna igra koja nema bugove, tako ne postoji ni analogna igra koja vas neće, ma koliko jednostavna bila, u jednom trenutku suočiti sa određenom nejasnoćom. U svijetu digitalnih inkarnacija analognih igara, takve stvari se izbjegavaju pažljivim programiranjem, dok smo u našem svijetu suočeni sa pitanjem ‘šta sad’. Ono se može riješiti na dva načina – ili kontaktiranjem autora igre i igraće zajednice kako bi se vidjelo šta je standard u takvim slučajevima, ili vlastitom odlukom. Ipak je cilj zabaviti se, a ne razbijati glavu. Doduše, ova nejasnoća ne bi trebala biti nešto što je rezultat nedovoljnog testiranja igre, problem u definisanju pravila, već jedan element (recimo, opis na karti) koji ostavlja prostor za različito tumačenje u određenim situacijama.
Ponosan sam što sam jučer objavio prvu verziju kartaške igre Dnevnik preživjelog: Dostava. U pitanju je jednostavna kartaška igra za jednog igrača, čije partije traju od pet do deset minuta. Cilj igre je ‘dostaviti’ resurse u sarajevska naselja povezujući ih u cjeline i izbjegavajući zombije.
Prva verzija igre je ponuđena javnosti kao mod za Tabletop Simulator, odličnu digitalnu simulaciju analognih igara koja dopušta kreiranje vlastitih materijala. Nije mi bila namjera da igru objavim prvo kao mod, ali sam se počeo igrati sa idejama za dizajn i uskoro sam nadošao na simpatično rješenje koje sam poželio vidjeti u igri. Kako je jednostavnije i jeftinije kreirati nešto u digitalnom formatu nego dizajnirati, pripremati i štampati, sklopio sam mod za Tabletop Simulator i ostao, blago rečeno, pozitivno šokiran finalnim proizvodom. Da sam radio sa dizajnerom koji mi je donio mapu Sarajeva na kartama sa ovakvim efektom stripa, oduševio bih se. Obično sam jako kritičan prema svemu što pravim, ali se digitalna verzija igre doima kao nešto što bi moglo biti legitiman proizvod u stvarnom svijetu. Raduje me što sam kroz kreiranje ovog izgleda naučio dosta stvari u Photoshopu, a prije svega što sam po prvi put kreirao upotrebljiv i lijepo organiziran .PSD file koji onda mogu koristiti i u budućnosti. Prije sam bio ekstremno neuredan sa layerima.
Igra je objavljena na Steamu i možete je preuzeti ovdje (ponavljam, morate posjedovati Tabletop Simulator da bi je mogli odigrati). Dnevnik preživjelog: Dostava je objavljen kao Survivor's Diary: Delivery. Htio sam objaviti igru na našem jer za igranje nije potrebno znanje jezika (ostavio sam riječ Zona u igri jer je skoro identična engleskoj zone), ali mi je dobronamjerno sugerisano da bi možda naziv na engleskom bio pristupačniji masi.
Cilj objave je dodatno testiranje i komunikacija sa različitim vrstama igrača.
Ovo nije kraj razvojnog ciklusa, tako da su moje iduće ideje i planovi:
– osmišljavanje novih varijanti pravila, dodavanje novih ideja i karata
– osmišljavanje mogućih modova igre za više igrača
– kreiranje print'n'play verzije koja bi svakom omogućila da sam štampa igru
– raspitivanje i eventualno kreiranje ograničene serije stvarnih špilova za prodaju
– eventualno kreiranje digitalne verzije igre za mobilne platforme
Ukoliko ste vi osoba koja se bavi izdavaštvom ili znate nekoga ko se bavi izdavaštvom ovakvih proizvoda, slobodno mi se javite (ne grizem kao ovaj zubati… ali sladak je, zar ne?).
Nikad nije bio bolji trenutak da se pretplatite na newsletter jer će oni koji su pretplaćeni biti među prvima koji će dobiti PDF sa pravilima igre kako bi istu mogli igrati kući sa najobičnijim setom karata.
Sviđa ti se? Podrži me tako što ćeš se pretplatiti na newsletter. Znaš da ne koristim više socijalne mreže za komunikaciju, tako da je ovo siguran način da dobijaš sva obavještenja o mojim aktivnostima i projektima.
[mc4wp_form id=”3033”]
Google me prije nekoliko minuta obavijestio da sam na današnji dan prije osam godina svirao svoju prvu (i zasad jedinu) svirku u Tirani, u Albaniji.
Bend se zvao Motherpig i bio je moje malo čedo. Suštinski, ono malo skromnog znanja koje sam stekao svirajući posljednjih petnaest godina, ponajviše sam usvojio zahvaljujući Motherpigu. Bili smo jedan od onih nesretnih bendova koje niko nije smatrao svojim – metalcima smo bili previše pank, pankerima smo bili previše metal i apolitični, iako smo bili redovna pojava na antifa događanjima. Valjda je problem bio što nismo pjevali o parolama i floskulama.
Iza sebe smo ostavili nebrojeno mnogo split izdanja (veoma popularan format u hardcore/punk krugovima gdje se dva ili više bendova na jednom izdanju predstavljaju kroz nekoliko pjesama), a i dva albuma, svima drag “Nojev Let” i skoro nikome omiljen “Savršeni krug”, album koji je prošao kroz pakao loše produkcije, teških odluka i odlaska postave koja je za Motherpig bila ono što su Clarke, Taylor i Kilmister bili za Motorhead. Najbolje što je taj album rodio je omot albuma koji je nacrtao Enis Čišić, isti onaj Enis koji će netom nakon toga potpisati ugovor sa Marvelom i postati jedna od najpoznatijih strip njuški Bosne i Hercegovine.
Nakon izdavanja “Savršenog Kruga” grupu je prvo napustio gitarista Atlija koji se iz Osijeka, gdje je studirao (da, mi smo bili bend sastavljen od članova iz dvije države jer nismo mogli sastaviti bend u Sarajevu) preselio u Zagreb, pa je svirka, probavanje i snimanje postalo besmisleno. Bend je postao preskup za održavanje jer je i onako malo novca koje smo dobijali za svirke moralo biti podijeljeno na dva dijela, jedan za Atliju, drugi za bubnjara Aleksa i mene. Aleks je napustio bend malo nakon Atlije, upisavši muzički konzervatorij u Beču gdje sada živi i radi. Iako sam nastavio nešto raditi sa novom postavom, bilo je jasno da od toga nema ništa, pa je Motherpig i oficijelno ugašen 18. decembra 2016.
Odlazak Motherpiga u Tiranu bila je jedna od najljepših stvari koje su se desile bendu. Na put nas je vozila moja drugarica Adnesa koja je sebi vrata Dženneta otškrinula nebrojeno puta, čineći usluge prevoza i druženja sa bendom, često gubeći i vlastiti novac u procesu, baš kao i njena sestra Avdija koja se veoma često poturala od nemila do nedraga sa nama. Adnesa (u tekstu koji slijedi Madnessa) je bila i zaslužna što smo otputovali u Prag kako bi 2009. godine, koju smatram dosad najplodonosnijom godinom za svoj rokenrol, uživo pogledali svježe okupljeni legendarni Amebix.
Vratimo se na put do Tirane. Gubljenje, višesatno čekanje na granici, unaprijed upozorenja da ne gledamo tuđe žene i najtopliji prijem od publike koja je najvjerovatnije prvi put bend srela i čula upravo na tom nastupu. Taj koncert je, između ostalog, ono što je zapravo najdivnije u vezi sviranja muzike, bilo koje muzike, a to je da se upoznaš sa ljudima koje nikad inače ne bi vidio u životu, vidiš mjesta koja ti nisu baš na mapi, te proživiš nešto što većina neće nikada proživjeti.
Na ovom koncertu snimljen je i loš butleg koji nažalost iz tehničkih razloga nikad nije objavljen (prekidao je svake tri sekunde). Odlične fotografije našeg seta uslikali su Ela i Brisi – kad god ih vidim, podsjetim se koliko smo mahniti bili.
Ja sam za vrijeme Motherpigovog vijeka objavljivao i neku vrstu dnevnika koja se mogla pronaći na Motherpigovoj stranici. Pošto smo pucali na razumijevanje i od strane stranog tržišta, tekst je na engleskom, tako da mi unaprijed oprostite sve greške. Tekst je zanimljiv iz nekoliko razloga, a ponajviše jer je svjedok jednog vremena, nezrelosti, a samim tim i nevinosti koju imate kad ste klinac koji sanja svoj san u doba kada je Lemmy Kilmister još uvijek živ, stari bendovi se okupljaju, a ti si u mogućnosti da sviraš, gubiš pare i opet se provedeš fantastično, dovukavši kući kofer uspomena sa puta svaki put.
Gdje su sad? Atlija svira u bendu koji se zove Disbaja, opasno brzi mračni punk d-beat usmjerenja i album samo što nije. Znam da Aleks svira sa nekoliko različitih bendova, ali ne znam šta je od toga najaktivnije, dok vrijedi spomenuti da mu je i mlađi brat Ademir sada muzički zreo, te da je karijeru započeo (i nastavlja je) u grupi Pank Flojd.
So, beautiful and first (but not the last!) trip to Albania happened on July 24th and I have to write down few of mine (ours) impressions about country most metalheads and punks don't know anything about.
We've got contacted by Mr. Mero about two months ago, we've set up two dates, but couldn't make it and we finally agreed we can make it on July 24th. Motherpig left Sarajevo around 8 AM in the morning on July 24th. Our driver was Madnessa, our good friend and definitely the biggest help on this road adventure. You don't get too many girls willing to drive three punks through hell to heaven these days, don't you?
Internet and GPS calculations based on our speed and distance between Sarajevo and Tirana told us we will arive in six, maximum seven hours, but even the most sophisticated devices can't calculate effects of bad roads in Bosnia and border crossing jams. Our trip took more than 13 hours! Basically, it wouldn't be such a problem if it wasn't for a tremendous and horrible heat wave spreading all over Bosnia and Herzegovina, Montenegro and Albania. I was riding a shotgun on a front seat, Madnessa driving, but those lucky SOBs, Atlija and Alex, they were CONSTANTLY sleeping and napping in the backseat, just waking up for cigarettes and drinking some water. I still can't figure it out how did they manage to sleep all day long.
We passed through Montenegro border fast enough and when we went through tourist heaven, a city named Bar, choked full with foreign tourists, it was really hard not to stop to take a swim in a beautiful sea, but we were already late and we couldn't afford such a luxury, so we continued. Maybe 15 kilometres before only border crossing between Albania and Montenegro road gets really, really fucked up. There are no traffic signs, nothing, it's one way road to the border, complete chaos. If it wasn't for our GPS system, we would never make it. Finally, when we got to the border crossing, a huge line has been formed. We've waited around two hours, surrounded by nervous tourists and local people trying to cross the border as fast as possible, which is quite impossible. The problem was that there should be 3 lines for 3 crossings but drivers made around six or seven different lines and as they were approaching border crossing they've tried (FUCKING RUDE!) to just drive back into regular three lines. After two hours of waiting we finally entered Albania. There's a small town or something like that, we passed through it and there was a wooden bridge we had to cross. This wooden bridge is even worse that those bridges from Evil Dead and Beetle Juice movies combined! Luckily for us (and Tirana's crowd!) we did it.
If you ever go to Tirana, be very careful, there are police patrols with radar control scattered all around the way and you don't want to get caught in a situation where there is you speaking English and Albanian cops speaking only Albanian (and occasionaly Italian).
To skip this road trippin’ stories, we've arrived to Tirana around 10 -11PM and missed the club, this time thanks to GPS. I've SMS-ed our organizer, Mr. Mero and after all the fuss, he managed to find us and take us to the club.
We've unloaded stuff from tha car as quick as possible and when we entered Alkimi Overworld Rock Caffe, we got a huge applause from the gathered people. Soon enough, local band called Silent Scream went onstage and performed bunch of cover songs.Young guys playing Metallica, Megadeth, Rage Against The Machine, Slayer songs. They have fucking awesome guitar player, this guy fucking rules, he's maybe 18 years old, not older, and he eats guitar, he shreds like crazy. They've been a bit out of tune here and then, but then again – who isn't? We are way out of tune. And most unfortunately they didn't play any of their songs, which is quite a shame, I would like to hear their songs. Maybe next time when we come.
We've took the stage by storm, opening with “Censorshit”, just to rush in with “Camp Arawak”, “Nuke ’em High” and “Kill Us All”. Easily, step by step, crowd started reacting more and more to our noise, so at some point, there were attempts of stage diving of 20 centimetres high stage, people caring each other on their shoulders, headbanging and moshpit. Really cool and warm atmosphere and we really gave our best, performing 23 songs and for the first time ever we've played the first song from our debut album. Song is called “Insomnia”. Also we covered Motorhead's “Killed By Death”, that's my wish coming true. When I watched myself on video (yeah, we shot the whole gig with camera!), it looked like I'm having an orgasm. Well, probably a Motorhead playing effect 🙂
We've also played “Flesh for Sale”, long forgotten song from Agathocles/Motherpig split, but this time, Atlija suggested we need to play it faster and it turned out to be a fucking awesome song. Just love it!
The greatest madness happened while we played “Promazin”. Everyone was jumping around, Gjergj (Mr. Mero) was grabbing mic and singing with us. Later he explained to us he got into us by pure mistake. He visited Korrozao's Myspace and there he saw our comment or something like that. Somehow, he thought we were Korrozao, and although he figured out he was wrong, he checked out songs on our Myspace profile, liked “Promazin” so much he decided to book us for show. Now please tell me more of those “Myspace-is-for-corporate-punks” bullshit stories.
We've played for one hour and fifteen minutes and people asked for more so we've played “The Stench” and “Kill Us All” again. We were completely exhausted, but the end wasn't even near, after the gig, bunch of people took photos with us, we were signing autographs, I haven't used any kind of pen or pencil in a long time (except when I'm having college exams which doesn't happen very often) and my hand got really stiff from signing all those autographs. Will not lie to you, I've enjoyed it completely because I saw people, although this was their first encounter with Motherpig really did enjoy all of our repertoire. And honesty is what I cherish the most about rock'n'roll.
Later, we talked to Gjergj (Mr. Mero), our booking agent for Albania, he told us we are third international underground band ever coming to Albania. First one was Zora from Italy, second came Korrozao from Brazil and we were the third. I'm really proud of that fact. In a way, we are part of Albanian rock'n'roll history and will try to be part of its future as well.
We fell asleep after taking a shower. Our hostel room was really sweet with wooden beds, totally comfortable. In the morning we went to have a breakfast and then we saw a bit of Tirana. It's colourful city, it reminds me a lot of Cairo (been there in May 2009), especially in the terms of traffic, drivers here make three lines out of two, nobody really gives a fuck about traffic lights and stuff like that. It's totally crazy, not so European, and I just like that kind of atmosphere. Want to return to Tirana to scout some more time through the city as soon as possible. Atlija said Tirana reminds him of Sepultura videos, and it does in a way, it has bad roads, we saw some kids setting containers on fire – total chaos, but then again, not chaos as something bad, but chaos as something wild. It's different, I really do advice you to go check out this marvelous city. Loving it!
Tirana will always stay in our heart as one of our best gigs, if not the best one for now. We will return any time we get a call from all of those pleasant and friendly people!
Just to thank Madnessa (Motherpig Road Crew) for driving us to Albania, Gjergj Mero and Alkimi Rock Caffe for being the most generous and nice booking agents man's mind can imagine, Brisi and Ela for all those beautiful pictures, Anatol for filming our gig. Silent Scream for supporting and last, but not the least – all of you Albanians who came to support us on our first gig in Tirana! WE LOVE YOU!
P.S. You can check out bunch of photos by Ela and Brisi on our Facebook page.
2007. godine ekipa i ja smo bili u naponu snage – najmanje se išlo na fakultet, ali se zato bavilo svim drugim aktivnostima, od sviranja u bendovima, pisanja gluposti, snimanja zajebancija, višednevnih ostanaka na radiju uz povremene izlaske do trafike koja je radila cijelu noć dolje kod Mercatora u A fazi na Alipašinom, u opskrbu cigaretama i dvoguzim pivama. Tada je na 202-jci muzički urednik bio čovjek kojeg smo zvali Muzur (MUZički URednik, slična skraćenica je recimo Glodur za glavnog i odgovornog urednika). Muzur se zvao Mirza, Mirzi prezime ne znam, meni je uvijek bilo Mirza Muzur. Muzur i ja smo tada bili na različitim stranama muzičkog spektra – dok je on birao za program mnoge stvari koje će tek kasnije, godinama, dobiti na važnosti, kroz različite hipsterske pokrete i pokušaje pokreta, afirmaciju u mejnstrim krugovima ili indie servise kakvi su Bandcamp, ja sam bio na tamnoj strani, interesujući se primarno za metal, a onda i za punk, hardcore i rap muziku. Ipak, dijelili smo zajednička interesovanja ka zanimljivoj kinematografiji, pa me Muzur uputio na stranicu Žutog Titla jer bih tamo mogao pronaći ono što ja furam.
Žuti Titl je postao moje novo utočište, riznica znanja preko koje sam saznavao za nove i podsjećao se na filmove koje sam zaboravio, a Marko Mihalinec, Velimir Grgić i Arminio moji idoli jer ljude sa takvim interesovanjem i znanjima nisam baš susretao po Sarajevu (tu nekad sam upoznao i sarajevskog ilustratora Borisa Stapića koji ima šta reći, ali način na koji to priča vas veoma često dovodi do želje da ga zadavite). Proces je otprilike tekao ovako – na Titlu sam pronalazio naslove, najčešće bez ikakvih kriterija, onda bih na mreži tražio piratske kopije tih filmova, pronalazeći iste najčešće na Blogspot servisima. Filmovi su bili podijeljeni u .rar arhive i onda postavljani na servise kakvi su Rapidshare i Megaupload.
Ta skidanja materijala su se u jednom trenutku pretvorila u totalni haos, pogotovo kad smo saznali da možemo kupiti premium račun za skidanje sa Rapidsharea i da nećemo biti isključeni iz sistema ukoliko nekoliko nas skida sadržaje u isto vrijeme jer je cijela mreža Radija bila na istoj adresi. Na kraju su okupljanja u kojima svako zaduži po dvoguzu i kutiju Drine pošprdno nazvana Rapidshare derneci, a mi smo ionako lošu konekciju u Sivom domu znali ostaviti potpuno zakrčenu, te je jedino rješenje nadležnih organa bilo da nam potpuno ukinu internet (informišimo mlađe i podsjetimo starije da je to bilo ono vrijeme kada je flatrate bio pojam, a internet paketi su imali grozna ograničenja). Zato smo imali najbolju muziku na FM-u i najgore filmove u planu za gledanje.
Osim što me Žuti Titl upoznao sa najgorim (najboljim) filmovima kinematografije, dao mi je do znanja da nije toliko teško ni snimiti vlastiti film, sve što ti je potrebno je malo volje i dobra raja. Taj osjećaj je bio dodatno amplificiran postojanjem i kinematografijom Lloyda Kaufmana, čovjeka koji je 1974. godine ruku pod ruku sa Michaelom Herzom stvorio Tromu, po meni jednu od najznačajnijih filmskih kuća svih vremena.
Tromine filmove sam znao i prije nego što sam znao za Tromu; Toksičnog Osvetnika sam pogledao više puta iznajmljujući ga iz ilegalne videoteke u podrumu jednog od haustora na Dobrinji 3, gdje je iznajmljivanje jedne kasete koštalo 70 feninga / pfeniga, dok si tri filma mogao dobit za marku i po. To se meni, nenormalnom i opsjednutom hororom u drugoj polovici devedesetih, činilo kao najbolja ponuda ikad. Lik Lloyda Kaufmana, njegovo javno predstavljanje, anarhistički pristup snimanju filmova, dobrodušni komentari, šale na vlastiti račun, često besmislene ideje, ali i hrpa polugolih pankerki čija su tijela zabilježena na filmskoj traci, sve to mi se duboko urezalo u podsvijest i dalo mi poticaj da oformim… Giallo Ćevap Entertainment.
Giallo Ćevap je, kako mu i samo ime kaže, bila potpuna besmislica. U pitanju je bio blog-portal smješten na Blogger.ba servis gdje sam pisao o filmovima o kojima sam ranije saznavao na Žutom Titlu. Međutim, u sredini kakva je Bosna i Hercegovina, ja sam bio “najluđi”, a Giallo Ćevap je počeo rasti, dostižući vrtoglave brojke posjećenosti, barem u odnosu na sadržaje koje sam prvo ja sam, a onda i tim od nekoliko ljudi, nudio na portalu. Kasnije, kad smo počeli granati posao i učiti o različitim trash opusima, nudili smo i sadržaje o kojima se ranije nije pisalo na Žutom Titlu. To je za mene bio najveći uspjeh jer su oni pokrivali BUKVALNO SVE.
Bio je to samo prvi korak, drugi je bila organizacija filmskih projekcija kojima smo željeli razbiti sarajevsko mrtvilo – počelo je u klubu Bock gdje je drug Zlaja (poznatiji kao Zlijay) vrtio muziku, a onda smo puštali filmove – od Evil Deada pa do manje poznatih Wizard of Gore, Bloodsucking Freaks i Bloodfreak. Na tim filmovima okupljala se mala, ali probrana raja. Klubom se orio smijeh, priča, zajebancija. Nije to bilo ništa toliko obavezno, niti je to bilo klasično kino – ljudi su se smijali, naglas komentarisali, pili pive, čak i donosili svoja pića. Jedno vrijeme upad je bio besplatan, a onda je povećan na dvije ili tri marke – prvenstveno zato što smo sa crno-bijelih flajera koje smo printali od svojih para prešli na flajere u boji koji su bili skuplji. Nikad marku niko nije uzeo od toga jer, iako smo puštali faktički ilegalno i bez ikakve kontrole, smatrali smo da nema smisla da na račun nečijeg tuđeg rada uzimamo keš. Ova priča se kasnije, pod drugačijim, zategnutijim i pravno definisanijim uslovima preselila u Kinoteku gdje je trajala nekoliko mjeseci pod nazivom Trashmageddon. Lično sam je ugasio jer je zainteresiranost opala kako smo izašli iz Bocka.
Kao i kod svakog filma, tako i kod trash uradaka bez ikakvog budžeta, potrebno je obezbijediti lokacije, glumce, tehničare i opremu. Ljudstvo je po meni predstavljalo najveći problem i ni dan-danas ne razumijem kako su ljudi pristali da ovo urade. Za neke mi je malo jasnije – sa Ensarom koji je snimao i montirao film sam svirao u punk bendovima, Aid je bio kolega sa radija i drug. Ostatak ekipe je bio malo čudnija kombinacija: Adnana, koji je igrao lik demona/ubice, sam upoznao preko Aida. Njih dvojica su se družili od ranije, pa je Adnan sa tadašnjom djevojkom dolazio na pivo ili dva petkom navečer kad smo Aid i ja vodili Izvan Svake Kontrole na Radiju. Adnan je bio veoma važna logistička karika jer nas je u svom automobilu prevezao do lokacije. Mahira, koji je tumačio jednog od satanista, znao sam sa koncerata i kasnih noćnih poluspavanja u Markiju koji je bio loga za ostati nakon zajebancije dok svi čekamo prvi tramvaj ili trolu da nas vrati kući. Ne znam zašto sam njega zvao, šta sam rekao, kako sam došao do njega (tad Facebook nije bio aktuelan, moralo se dakle naći lice u lice i objasniti neke stvari), ali je i Mahir pristao da učestvuje. Najveća misterija mi je bila Sanja. U međuvremenu je Sanja postala moja kućna prijateljica (pa ipak nikad nisam postavio pitanje zašto), ali tada smo, bez obzira na njenu emotivnu povezanost sa mojim dobrim drugom iz srednje, bili na suprotnim stranama. Oboje smo bili u metalu, ali ja sam bio klošarčina duge kose koja se valja pijan po koncertima nakon šutke, a ona je bila staložena, odmjerena u svemu, uvijek dotjerana, uzrokujući da se pola tadašnje sarajevske scene okreće za njom. Suštinski, stvari se nisu promijenile ni do dana današnjeg, ja se i dalje znam naći polugol pijan u šutci, a Sanja je i dalje dotjerana, pametna i odmjerena.
Prava caka je bila u tome što do trenutka dolaska na set niko od prisutnih nije bio upućen da će glumiti u filmu, već su svi možda poletili da rade puni entuzijazma jer je to bio horor film.
Set je bila, nelogično, najlakša stvar za srediti. Moja ideja je bila da se radnja odvija na groblju, a kako različita sarajevska groblja i mezarja se nalaze ili usred naselja ili cesta, problem su predstavljali snimanje tona i kvalitet, pa sam shvatio da je za snimanje Gradsko groblje Vlakovo idealna lokacija. Kako mi je dio porodice sahranjen na Barama, a dio na Vlakovu, znao sam raspored Vlakova i već u glavi razmislio o tome gdje ćemo se i kako rasporediti.
Radio je opet došao kao dobra stvar u svemu tome. Upravi Gradskog groblja sam poslao zahtjev za snimanje na groblju sa faks-mašine iz redakcije, blefirajući. Za one koji se nisu susretali sa faks-mašinama, ukoliko broj za faks nije automatski podešen, bilo je potrebno da ubacite papir sa tekstom, pozovete broj, a onda osobi kojoj se javite kažete da vam da signal za faks. Tek kad čujete dugo piiii, pritisnete taster i vaša poruka ode primaocu. Ja sam se potajno nadao da mašina neće biti automatska, pa kad mi se s druge strane javila živa osoba, uslijedilo je veoma svečano i autoritativno:
“Dobar vam dan. Arnel Šarić sa RADIJA 202 (veliki naglasak na ime medija), mogu li, molim Vas, dobiti signal za faks?”
Vjerujem da je upravo naglašavanje medija čije su se akcije lokalnog karaktera pozitivnog karaktera vrtile po medijima bio razlog što je moj zahtjev prošao. Vjerujem da je primalac faksa nekoj nadležnoj službi odnio papir uz riječi ‘ovo je sa radija stiglo’, jer ono što je pisalo na papiru, to baš i nije bilo u skladu sa zdravom pameću.
Na zahtjevu za dobijanje lokacije predstavio sam se kao autor dokumentarnog filma o svjetskim religijama sa posebnim akcentom na zagrobni život. Film se snimao u funkciji projekta za Fakultet političkih nauka, te je u skladu sa svim ovim, meni potrebna lokacija Gradskog groblja Vlakovo za snimanje iz 22 časa (?!?!???!). Iako je sve to bila najobičnija laž, jednu stvar ipak nisam slagao, a to je da nećemo snimati nikakve detalje na nadgrobnim spomenicima, te da imena pokojnika neće biti prikazana.
Dozvolu smo dobili i kada smo se pojavili na groblju iza 22 časa, nakon ljubaznog upoznavanja sa portirom, pušteni smo u unutrašnjost groblja gdje nas niko nije ni ometao nakon toga.
Jedno malo zapažanje: nije puno ljudi imalo priliku zateći se u noćnim satima na groblju, a veoma nas često uvjeravaju da su to mjesta u kojima srce skače i gdje sva čovjekova jeza, svo prikriveno sujevjerje i sumnjanje u paranormalno dolaze na površinu. Uvijek sam bio dijete bujne mašte, osjećao sam da ovaj svijet nije jedina dimenzija, ali ne u smislu duhova, raja, pakla i Boga. Tu noć sam na groblju bio savršeno miran i staložen u nekoliko rijetkih trenutaka osame. Shvatio sam da je to mjesto gdje je u potpunosti ispražnjena energija, ljudska energija koju ne možemo definisati, pa joj dajemo nadnaravne karakteristike, a da se ljudi boje mjesta kakvo je groblje jer osjete prazninu koja sama po sebi nije uznemirujuća, već jednostavno jeste i koja kao takva čeka sve nas. Nisam to definisao kao klinac tada, već mi se sve složilo kako je vrijeme prolazilo. Groblje je zapravo mjesto gdje priroda daje posljednju i finalnu definiciju našeg postojanja i kao takvo ne može biti mirnije mjesto.
Dok smo pripremali set za snimanje, Ensar je išao provjeriti da li može sa kamerom snimiti nekoliko uvodnih kadrova u modu noćne vizije. Kadrovi su trebali biti omaž letećoj kameri iz Zlih mrtvaca, bolesna zelena boja nije bila efekt, već vizija demona koji se približava našoj grupi satanista, ali smo odustali od tog snimanja jer je slika bila i više nego mutna i nerazgovijetna. Ideja je bila da se kamera kreće između nadgrobnih spomenika, ali niti su se oni raspoznavali niti je kvalitet bio dovoljno dobar.
Ostatak filma je bio snimljen u proširenju uz stazu koja vodi između parcela. Bilo je dovoljno široko da na betonu iscrtamo krvavi pentagram sirupom od višnje. Dok sam se igrao scenografa, usput sam objašnjavao svima da glume uloge u filmu, što je na prvu dočekano negodovanjem, podsmijehom, ali i prijekorom zbog činjenica da nisam rekao, ali kako je atmosfera bila suluda, i kad smo već bili tu, svi su pristali da se uhvate uloga.
Iako je ono što se okvirno može nazvati scenarijem, ukoliko se školske novine mogu nazvati New York Timesom, donekle definisalo samu radnju filma, ista je promijenjena u skladu sa potrebama, pa je ubačen i komični element. Sve na setu snimanja Uskrsnuća bilo je podložno ad hoc promjenama. Improvizirali smo Adnanovu masku demona jer nam se u kadrovima vidjelo lice (a ja sam htio da se ne vidi), zalijepivši maramice na njegovo lice tako čvrsto da nije mogao disati i polivši ga sirupom od višnje da bi mu dali stravičniji izgled. Kasno smo shvatili da će nam svjetlo predstavljati enorman problem, pa smo koristili farove Adnanovog auta kao glavnu rasvjetu, uz nekoliko svijeća koje su gorile oko pentagrama. Vrhunac specijalnih efekata bilo je čupanje utrobe – posebno sam ponosan na ovu scenu jer uopće ne izgleda loše. Utroba je bila sadržaj dvije tegle cvekle kupljenih u Mercatoru, sakrivena unutar plastične kese koja je bila oblijepljena trakom oko Mahirovog stomaka i prekrivena majicom sa rupom. Imali smo samu jednu utrobu i jedan pokušaj vađenja iste. Adnan je na sreću to izveo iz prve, a Ensar snimio što je bolje mogao u nenormalnim uslovima. Radili smo brzo, bez puno ponavljanja i snimanja dodatnih kadrova jer smo se bojali da bi dolazak portira i nailazak na pentagrame na podu i krvave ljude bio sasvim validan razlog da nas sve uhapse zbog skrnavljenja groblja.
Sami kraj filma bio je improviziran jer kraja nije bilo, odnosno postojala je ideja da se oni zeleni segmenti puste unatrag, kao da se zlo vraća na groblje iz kojeg je izašlo, ali kako su propali, morali smo snimiti drugi kraj.
Film je montiran u dvije noći u mojoj sobi, koristili smo Windows Movie Maker koji je konstantno padao jer je računar i tada već bio slabo govno (isti koristim i dan-danas, s tim što sam u međuvremenu promijenio grafičku kartu i dodao 2 GB RAM memorije). Tek na montiranju filma smo shvatili da je ton užasavajući – takozvani IT ton (ton koji hvata mikrofon kamere) zabilježio je glasno brujanje motora automobila, a glumci nisu bili baš najspremniji na vrištanje i divljanje, pa je sve to zvučalo krajnje diletantski, čak i za moje standarde. Odlučili smo da film pokrijemo muzikom, pretvorivši ga u spot. Muzika koju smo koristili bila je pjesma Boneyard grupe Impetigo. Ja sam tada bio opsjednut goregrindom i u konstantnom kontaktu sa članovima kultnog benda, dobili smo dozvolu za korištenje muzike, pa je to meni značilo mnogo više nego sama kvaliteta filma.
Na takmičenju Snimi i ti svoj film, Ensar je predstavio kratki, pogani uradak Kroz Gusto Granje koji je zapravo bio komentar na kvalitet konkurentskih ostvarenja snimljen na WC šolji u mom stanu, a ja sam predstavio Uskrsnuće (interesuje me da li je KGG zapravo kritika Uskrsnuća – to bi bilo veoma zanimljivo). U kategoriji pedesetak filmova, Ensarova velika nužda nakon noći cuganja je bolje kotirala od našeg filma sa setom, glumcima i tehničarima, dok je na samom kraju Uskrsnuće završilo na zadnjem mjestu tabele, kao najgore ocijenjen film. Bilo mi je sekundu krivo, nadao sam se da će šok ideje u raji probuditi ideju da trebaju glasati za ovaj film, no to se nije desilo. Ipak, mozak nakaradan onako kakav zapravo i jeste i u skladu sa mojim standardima, upravo ta neslužbena nagrada mi je značila u jednu ruku još i više. Već dogodine, ja sam predstavio kritiku rada u sistemu nine to five u filmu 925, a Ensar je sa filmom Ostali koji tematizira Bosance i Hercegovce bez doma u Bosni i Hercegovini koje pošprdno nazivaju Ostalima osvojio drugo mjesto i kameru marke Sony.
Kasnije mi je padalo na pamet da pametnije i staloženije uđem u snimanje Uskrsnuća 2. Tema se začela malo nakon objavljivanja prvog djela, a uključivala je razbijanje četvrtog zida po uzoru na Cravenovu Novu noćnu moru. U Uskrsnuću 2 svi likovi iz užasnog originalnog filma počeli bi umirati jedan po jedan, što je rezultat kletve koja je otkrivena snimanjem na sarajevskom groblju. Bila je to ideja koja nije zaživila jer sam ja nastavio da sviram više i češće, a skupljena ekipa se polako udaljila, kako se to inače i prirodno dešava.
Bit ću među prvima koji će kupiti kartu za Jezero jer sam čuo da je film sniman iz istih pobuda, iste ljubavi i strasti koja je gonila i mene, no razlika između mene i ljudi koji su radili na Jezeru su svjetlosne godine profesionalizma i iskustva. Ipak, Uskrsnuće ostaje jedno od mojih meni najdražih projekata koji dokazuje da je sve moguće kada to želiš… i ostale floskule.
U nastavku slijedi nekoliko slika sa snimanja koje su zanimljivije od samog filma…
Kćerka posjeduje armiju figurica iz serijala Peppa Pig. Počeli smo ga gledati sasvim slučajno na Youtubeu i naprosto smo se svo troje (mama, Lili i ja) zaljubili u Peppu. Odličan crtani koji na veoma pametan i suptilan način djeci govori da budu dobra, ali i da ne vjeruju u potpunosti svemu što odrasli kažu, već da istraže za sebe jer odrasli imaju običaj da pametuju kad ne treba. 🙂
Počeh blendovati pomalo i sjedim prekjučer i prevrćem po ruci jednu od figurica Peppe. Kako mi je sad mozak naštelovan na Blender, automatski posmatram sve oko sebe kao kombinaciju poligona, meshova, žica, geometrijskih oblika. Peppa mi se učinila kao dovoljno lagan zadatak, pa sam se upitao: “Da li mogu modelirati plastičnu igračku bez pomoći uputstva?”
Ispalo je da mogu, ali mi je trebalo više od deset sati da od prvog paljenja dođem do šteljenja kamere za rendanje Peppe. Ovaj model bi iole iskusniji modeler završio za manje od dva sata, što apsolutno nikome ne smije biti razlog da se odustane. Vještina se stiče radom. Malo sam se preznojavao, malo više bivao frustriran površnim znanjem, ali finalni osmijeh vrijedi svake sekunde rendanja.
U nastavku se nalazi nekoliko sličica nastalih za vrijeme samog procesa stvaranja. Posljednja mi je najzanimljivija iz prostog razloga što se na istoj vide dvije glave – ona koju sam počeo modelirati i ona koja je na kraju postala finalna, a koja je nastala nakon što sam poslušao nekoliko savjeta, malo guglao i upotrijebio neke određene cake. Zaista su pomaci značajni ukoliko ljudi žele raditi i imaju volju za napredak.
Uskoro počinjem raditi na novom modelu (ove sve prijašnje imam spašene, pa ću im se tu i tamo vraćati kako znanje bude raslo) gdje ću vježbati simetriju. Postavim kad bude gotovo.
Blender je odličan (barem za moje potrebe) i u potpunosti besplatan 3D softver kojeg možete koristiti za animiranje, modeliranje, digitalno vajanje i slična čudesa. Sinoć je objavljen na Steamu, a inače se može skinuti na www.blender.org. Pošto mi se draga bavi ovim poslom, kod mene se rodilo interesovanje za tematiku, ali se baš nisam našao u korištenju Maye i 3ds Maxa. Zato je Blender, sa svojim minimalnim pristupom i dovoljno snage kao savršen izbor za mene.
Nikad ga ranije nisam koristio, a radio sam jedanaest sati dosad u njemu, stvorivši uz pomoć uputstava ova tri predmeta. Na medi sam najviše i uspješno eksperimentisao, napravivši ovaj sprženi ožiljak na obrazu, dok loptom nisam pretjerano zadovoljan, ali taj projekt se pokazao kao nadmoćan, čak ni nadnaravna količina početničkog entuzijazma i zaleta mi nije pomogla u susretu sa višestruko kompleksnim uputstvima.
Sviđa mi se ovo što sam dosad uradio, a što je još važnije, sviđa mi se ovo. Pa ću i nastaviti, a ovdje ću tu i tamo stavljati radove.
“Hellview: Izgubljena Poezija 2005-2012” je zbirka poezije nastale u periodu od 2005. do 2012. godine.
Zbirka se sastoji od tri dijela: CEREBRUM sadrži trideset i pet pjesama objavljivanih pod nekoliko pseudonima, POSTHUMNO donosi pjesme koje nikad ranije nisu objavljene, a ROCK'N'ROLL dio sadrži tri teksta sa tekstovima koji se nisu našli na album “Savršeni Krug” benda Motherpig.
U .rar paketu nalaze se tri formata – .epub, .mobi i PDF, pa poslužite se onim koji Vam najviše odgovara. Download je besplatan jer mislim da nema smisla da vam naplaćujem bilo šta, a nije ni materijal na kojem sam aktivno radio.
Zamolit ću Vas da podijelite ovo sa svima koje bi moglo interesirati.
Također, ukoliko imate Goodreads profil, posjetite stranicu knjige OVDJE i dajte ocjenu i/ili napišite svoj sud. Bit ću zahvalan na svakom vidu promocije.
Hvala svima koji skinu i podijele. Ugodno čitanje!
Arnel Šarić – Hellview: Izgubljena Poezija 2005-2012 (1380 downloads )
Ukoliko imate problema sa downloadom, skinite sa Mediafire servisa.
Obilazeći danas lokalne dilere u potrazi za brojevima Dylana Doga koji mi nedostaju (kad smo već kod Dylana, koji je vrag Veselom Četvrtku? Prvo što ne odgovaraju na mailove, ne odgovaraju na komentare na Facebooku, nemaju nikakav odnos sa kupcima i odjednom su prije dvije godine prestali uvoziti u BiH. Gdje vi nabavljate njihova izdanja?), ugledah ove dvije prelijepe knjižice u izlogu.
Nije teško pogoditi da zombi entuzijasta kakav sam ja uživa u jednom od najboljih strip naslova u posljednjih minimum deset godina (sad će desetogodišnjica izlaska stripa), ali ne samo kao pasivni čitatelj; mene je The Walking Dead na određeni način inspirisao i da počnem pisati Dnevnik Preživjelog, doduše na manjem, amaterskom, trasherskijem nivou.
Dosad sam u avanturama Ricka Grimesa uživao isključivo piratski, skidajući scanove sa interneta jer su mi štampane verzije bile u potpunosti nedostupne, no duboko u sebi sam znao da ću kad tad morati prikupiti sve izašle epizode. Ameri su to sjajno uradili, mjesečna izdanja, pa onda ukoričena izdanja, pa tvrdoukoričena izdanja, pa omnibusi… (visoko)kvalitetna izdanja za svačiji džep. Da sam u Americi, naravno da bih kupovao samo mjesečna izdanja i ne bih nikada poletio za tvrdim koricama, kao što me ni Libellus ne može namamiti reizdanjima Doga koja su u suštini isto sranje, drugo pakovanje.
Imao sam ideju da kupim dva compendium izdanja američkog porijekla koja donose po četrdeset i osam epizoda po izdanju (više od hiljadu stranica), a to je ekonomski najisplativija varijanta; compendiumi se mogu pronaći za dvadesetak do tridesetak dolara po izdanju na internetu i sa dva izdanja bih ubio većinu kolekcije (ovaj mjesec je izašlo stotinu i trinaesto izdanje). I iako su sve opklade bile na strani compendiuma i američkog izdanja, kad sam ugledao ove dvije ljepotice, morao sam da ih imam.
Zašto? Možda će se nekome od vas učiniti veoma čudna takva postavka stvari, ali ja strašno cijenim domaće izdavaštvo, pogotovo kada ono nije ograničeno na stvari kao što su knjige autora kakvi su Tariq Ali ili Miljenko Jergović. Ništa protiv te dvojice, ali ti se i na kioscima prodaju i za vrijeme ljetne sezone na dušeku čitaju. Početi izdavati crno-bijeli strip u zemlji/regionu koji je nekada davno imao strip kulturu, a danas ona većinom počiva na starijim generacijama je izuzetno rizičan potez. Era je junaka u koloru, DC-ja i Marvela. Naš prostor uvijek je bio guzom okrenut ka talijanskom stripu ili umjetničkom stripu (to su ove ozbiljne stripadžije što povrate svaki put kad me vide jer im nikad nisam dao pardona niti sam ikad htio ulaziti u raspravu sa njima. Čitam šta mi se čita, odjebi iz moje strip epizode.). Većinu ovih stripova možete pronaći u dobroj skeniranoj varijanti na internetu. I ako pomislite da je as u rukavu činjenica da se po ovom stripu snima visokobudžetna serija koja obara rekorde gledanosti, te da će prodaja stripa zbog toga narasti… molim vas. Pola ljudi koji gledaju onu tegobu od serije i definitivno najlošiji izrastak franšize, pola tih humanoida uopće ne zna da je serija nastala po stripu.
Krenuti izdavati nešto ovakvo je uvijek naslijepo i u ludom entuzijazmu, bez obzira na finansijski podršku. Kolika god ona bila, znamo šta je osnova ekonomije – izradi – prodaj – zaradi – izradi opet – ponovi.
Srbijanska izdavačka kuća Darkwood Comics nije prva kuća koja se latila izdavanja “Walking Deada”. Davno, davno, 2004. godine, samo godinu dana nakon što je krenulo izdavanje u Americi, kuća Lavirint iz Čačka je pokušala sa izdavanjem, no tada je “Walking Dead” bio novitet ne samo kod nas, već i u Americi, pa se baš i nije najbolje primio. Danas, situacija je malo drugačija, te nadajmo se svjetlija za strip izdavače.
Prva knjiga koju sam tek počeo čitati (ponovo i sa velikim užitkom) nosi naslov “Davnoprošlo vreme” ( u originalu “Days Gone Bye”) i baš kao i američki pandan sadrži šest prvih epizoda stripa. Oduševljava priprema i prijelom izdanja, te se primjeti ogroman uloženi trud u svaki aspekt: od prijevoda, prijeloma, unosa teksta, pa sve do dodatnog sadržaja kao što su slike sa originalnih naslovnica u punom koloru na kraju knjige. Prijevod je posebno značajno pohvaliti. Vladimir Tadić je preveo što je vjernije moguće i prijevod apsolutno ima smisla u cijeloj priči, te se ne čini kao strano tijelo na papiru. Nervira i dalje činjenica da se strane riječi pišu kako se izgovaraju, ali to je sada već dio kulture, jezika i ima dugu tradiciju, tako da bi možda i bilo čudno da čitamo Rick, a ne Rik ili Shane, a ne Šejn.
Za cijenu od 18 KM po knjizi, ova ponuda je apsolutna bagatela. Na duge staze nećete proći jeftinije kupujući domaće izdanje, ali ćete definitivno pomoći domaćem izdavaštvu i lijepo je imati naše izdanje, pogotovo ovako kvalitetno i očigledno odrađeni sa velikom količinom truda i ljubavi.
Moja jedina želja je da se ova izdanja nastave pojavljivati na našim policama jer bi bilo prestrašno da izađu još dva ili tri, te da se tu stane. Svaki pravi stripoljubac zna da nema ništa gore od nepopunjene kolekcije…
… ni u hali nije gladan. Je l’ tako ide?
Neki dan moju dragu kolega na poslu pita treba li joj auto. Iako nijedno nema položen vozački ispit, ona ipak reče da treba, u skladu sa situacijom: Pjevamo siromasi, siromasi, imamo klinku, živimo na Dobrinji.
Elem, da se ovakvo čudo i meni desi: moja jedna bivša kolegica sa FTV-a odlučila da putuje negdje (koliko sam ja skontao) da radi vani, pokušala prodati svoje staro auto, nije išlo, onda je odlučila da ga pokloni osobi/ama kojima je automobil potreban. Tako je nazvala kolegu moje drage i evo nas sad.
Honda Civic iz 1987. godine, moderna i lijepa, u skladu sa estetskim svjetonazorima pisca ovih redova. Iznutra je sva prostrana, ravna, nema nekih milion pregrada i gluposti, sva je futuristički sređena u skladu sa filmovima kakvi su “Povratak u Budućnost” i “Bijeg iz New Yorka”. Ta estetika 😀
Elem, naše prvo porodično auto. Sad treba polagati. Dragoj ću prepustiti tu gungulu, ne gumo knjiga nasilu, nisam se još oporavio od faksa…
I jedna sjajna reklama za Hondu Civic: BIGU HARTA!
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=MwQGdmRFjJ0?rel=0]
Kao underground muzičaru, jedno od najvećih zadovoljstava predstavlja mi kad čujem zvono, javim se na interfon i čujem glas svog lokalnog poštara. Ti trenuci dok se on uspinje liftom, a ja čekam nestrpljivo (u nadi da me carina neće oderati) su neprevaziđeni. Onda poštar donese paket ili veću kovertu, a u njoj se krije nešto lijepo, nešto divno – fizičko izdanje mog benda. Ništa ne može nadmašiti ljepotu fizičkog izdanja, ma kakvo ono bilo. NIŠTA.
Poštara volim i zbog svog posla na ISK WEB MAGAZINU. Nije mi bilo dražeg jutra od jutra kad sam radio na 202-jci, dođem, popijem kafu, a tamo nekad između deset i jedanaest sati uđe žena koja je bila zadužena za raspoređivanje pošiljki i donese mi pošiljku od neke izdavačke kuće ili grupe. Nikad neću zaboraviti kada sam 2006. godine dobio svoj prvi promotivni CD na račun ISK: bio je to “Giallo/Antefatto”, kolekcija raritetnih i demo snimaka američkih goregrindera Impetigo. Na omotu je bio našvrljan potpis gitariste Marka Sawickisa uz lijepe pozdrave. Zadovoljstvo koje je zaista teško opisati nekome ko nije navikao na takve stvari.
2009. godine, zamoren konstantnim drljanjem i poprilično direktnom muzikom, kreirao sam TOPHETH, neku vrstu drone/doom/ambient eksperimenta u kojoj sam koristio instrumente (primarno gitaru i bas) kako bih stvarao muziku. Otad sam sa Tophethom snimio tri albuma i jedan mini-album i iako je poprilično zatucana i uskogrudna muzička scena uveliko izignorisala ovaj projekt (sjetimo se Motherpiga…), u svijetu se pojavio veliki broj interesanata za ovu muziku, tako da sam promociju usmjerio na dijelove izvan Bosne i Hercegovine.
Britanska izdavačka kuća Strivve Recordings dogovorila je sa mnom izdavanje ultra-limitiranog duplog seta kaseta na kojima bi se našla sva izdanja Tophetha od 2009. do 2012. godine… Strivve Recordings tiraž nadoknađuje fantastičnom kvalitetom i inovativnošću na polju dizajna, što ćete i sami vidjeti u nastavku…
Uglavnom, deset je, jutro je, ja krmeljam i hranim dijete, presvlačim je, spremam se za posao, kad zvono. ZVONO! Prerano je da to bude teta Jadranka koja čuva Lili kada nema mame i taje. Znam da pošiljka treba da dođe… javljam se oprezno na interfon.
“Ko je?”
“Poštar, Arnele.”
TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!
Brzo navlačim trenerku na guzove, oblačim papuče i izlazim da otključam vrata potkrovlja. Susrećem se sa vazda ljubaznim poštarom koji me obaviještava da sam dobio paket. Ja potpisujem isporuku, a poštar sa dna svoje velike torbe vadi paket. Povelik, veći nego moje izdanje!
Upadam nazad u kuću i dišem ubrzano dok nožem rasjecam trake kojima je carina zalijepila paket nakon pregleda (jeb’o majku, umotali su ga ko mumiju). I onda… orgazam.
Paket je pun izdanja Strivve Recordingsa, ograničenih izdanja sa svim slatkim dodacima, bedževima, art printovima, svime. Otpakujem jedno po jedno i divim se svakom izdanju, divim se činjenici da je Russ, osoba koja stoji iza Strivve Recordingsa sama sklapala ova izdanja, ova fantastična izdanja koja pored odlične muzike dolazi u zaista unikatnim pakiranjima.
Vidite, ja sam dijete kaseta. Ne ploča, ne CD-ova. Kada sam počeo slušati muziku, kasete su bile glavne i dan-danas mi je to ostalo. Ne dopuštam sebi da budem glup i da se upuštam u raspravu o tome da li je kvalitet trake jednak, gori ili bolji kvalitetu CD-a ili vinila, jednostavno volim kasetu kao medij i volim ono što kaseta donosi.
Pa hoćemo vidjeti šta me obradovalo jutros?
