Ne vrijedi trošiti previše vremena na priču o novom luksuznom naselju koje se diže na obroncima Sarajeva, a koje nosi posprdno ime Poljine Hills. Vjerujem da će Dežulović masakriranje ideje i djela izvesti na mnogo perfidniji način, ja sam ovdje da dam svoj blagi osvrt prije no što uronim u svijet Alien: Isolationa.
Počevši od imena koje instinktivno većinu ljudi podsjeća na bljutavu tinejdžersku seriju koja je bila veliki hit devedesetih, Poljine Hills bi po riječima investitora trebao biti sarajevski Beverly Hills. Ukoliko ne znate za Beverly Hills osim po poznavanju gore spomenutog serijala, radi se o ranču koji je izrastao u grad u Kaliforniji, dom mnogim američkim javnim ličnostima. Demografski podaci o Beverly Hillsu kažu da u njemu živi više žena nego muškaraca, a da bijelci čine više od 95% stanovništva. Klima je mediteranska, a vrijeme je ugodno i toplo tokom cijele godine.
Neki bi se mogli sjetiti lika Baruta Perića. Dok su se drugi pripremali u Florida Beachu i Miami Beachu, on se spremao u Ore Beachu (Orebiću). To je jedan od najpoznatijih skečeva iz prve sezone serijala Top Lista Nadrealista, a sam naziv Ore Beach kojeg je Boris Šiber u ulozi voditelja izgovorio i zakucao cijeloj mojoj generaciji duboko u glavu, stoji bare-bare sa Poljine Hillsom. Nakaradna je to želja stilom i elegancijom lišenog pojedinca koji je nakamarao para da se uzdigne još više iz memle i blata Sarajeva, imenujući naselje koristeći naziv lokalnog brdo-naselja i američke riječ za brdo.
Al Shiddi Group, suprotno onome u šta oni žele ubijediti građane i građanke Sarajeva, ovom gradu nije poklonila ništa doli još jedne ogromne samoposluge. Ta tvrđava neukusa koju ljudi već uveliko nazivaju Al Shitty (OPRAVDANO) stoji u centralnom dijelu Sarajeva, rugobno se naginjući na neke od ljepših sarajevskih zgrada. Ova zbirka čelično-staklenog neukusa natakarena bez smisla i plana još uvijek nije dovršena, kada će biti – ne zna se. Misteriozna investitorska grupacija, toliko željna da spiska milione u crnoj rupi Evrope (ako vam pišti detektor sarkazma, moguće da je upecao nešto!) ne radi ništa drugo doli sprovodi silu ondje gdje se sila sprovesti može, a kada se domaći vlastodršci smješkaju, te sa velikom radošću rašire anuse i džepove, svašta zbratimljene ruke mentalnog i geografskog Istoka mogu uraditi.
No tu ne završava cijeli apsurd situacije ovog budućeg luksuznog rezidencijalnog kompleksa.
Donekle mi je razumljivo da se otvara još jedan šoping centar jer ljudi troše i kada nemaju, a naš narod ima mentalitet da sjedi na kafi u izlogu. Ali gradnja naselja nekoliko minuta hoda od zloglasnog naselja u kojem obitavaju najveći kriminalci ove države koje je više puta zazivano kao eventualna meta paljevine za vrijeme februarskih protesta, takav potez zaziva posebnu analizu.
A rezultat analize je: nema zemlje u kojoj se vlast i kriminal u šejtanskom kolu tako veselo šprdaju i ismijavaju sa jadom i bijedom građana i građanki. Dopustio sam sebi da prekopiram ovu sliku sa Klixa čiji je autor, možda namjerno, možda slučajno, na fotografiji zarobio prizor koji graniči sa fantastikom.
Na stranu što kamen temeljac za novo luksuzno naselje izgleda kao klasični nišan, odnosno nadgrobni spomenik na mezarju i što je jačina prizora uvećana naslagama svježe iskopane zemlje, mnogo je zanimljivija gradacija iz sunčanog i zelenog u monotono sivu, tamo negdje u trećem planu slike. Koliko zapravo život u Bosni i Hercegovini liči na najlošiji niskobuždetni SF film iz osamdesetih američke proizvodnje, govori upravo ova slika. Sve ono što smo mislili da je nemoguće, ovdje se ostvaruje na najlakši mogući način.
Samo ova fotografija nišana-temeljca na čistom vazduhu (mjesto za bogate) u čijoj se pozadini nalazi smogom okovan grad (mjesto za radničku klasu i siromašne gdje se ne zna ko su radnici, a ko siromasi), budi u pop kulturom nafilovanom mozgu aluzije na scenarije u kojima dolazi do cijepanja staleža i klasa, izdvajanju bogatih na više nivoe, bliže suncu i zraku, a ostavljanje siromašnih na dnu, unutar isparenja i kancerogene prljavštine.
Cijeli tekst se treba zaokružiti jednim pitanjem na koje mnogi misle da znaju dati odgovor. Ono glasi: zašto ljudi koji kradu od nas i grade na našim kostima imaju toliku perverznu želju da nam sve natrljaju u facu? Da li je to sindrom Muje koji jebe Claudiu Schiffer na pustom ostrvu, pa je onda zamoli da se obuče kao Suljo da joj ispriča kako je jeb'o Claudiu – jer nisi jeb'o ako se nisi pohvalio? Odgovor na ovo pitanje ne mogu dati obični ljudi, već se odgovor treba tražiti na psihijatrijskoj ustanovi, kod učenih ljudi od knjige, jer ova količina devijacija i ova vrsta provokacije ne mogu dolaziti od ljudi koji imaju savjest, obzira ili, na kraju krajeva, vjeruju u Boga i Njegovu riječ.