Kako je to išlo na mom fakultetu…
Završih dvije godine FPN-a, otiđoh na studentsku da upišem treću. Pošto, NARAVNO, ništa na FPN-u nije bilo organizovano, spisak predmeta iz godine u godinu sam prepisivao od raje koja nije izgubila nekoliko godina kao ja zbog cuganja, radija i rock'n'rolla.
I tako ti ja zovem svoju radijsku kolegicu Mashu koja je treća godina i od koje sam prepisivao predmete i ranije. No Masha mi se ne javlja. Hitno je, moram upisati godinu, vrijeme ističe. Ko još studira? A-ha, radijska kolegica Neira, nazovem nju, kad javi mi se Neira. Daj mi izdiktiriraj predmete, kažem ja njoj. Ona to uradi, ja ih napisah u index i na studentsku.
Uvijek ljupka gospođa Salčin me obavijesti nakon pečatanja da sam upisao poslovno komuniciranje. Krv mi se zaledi u žilama.
– “Kakvo poslovno komuniciranje, ja sam novinar?”
– “Ne, ne, ovo su predmeti sa smjera Poslovno komuniciranje.”
– “Kakvo poslovno komuniciranje, od žurnaliste sam prepisao predmete!”
Nedžija, već uveliko nervozna: “IMA JOŠ LJUDI IZA TEBE, ŽURNALISTI NA TREĆOJ GODINI BIRAJU SMJER HOĆE LI KLASIČNO NOVINARSTVO ILI POSLOVNO KOMUNICIRANJE, HAJMO DALJE!”
Ja, sad već uveliko nervozan: “PA KO MI JE TO UOPŠTE REKAO I KAKO JA TO DA ZNAM???”
Ispalo je da je zadatak uposlenih na studentskoj da mi daju do znanja kako mi se obrazovanje račva. Naravno, oni nisu, a ja sam prepisao predmete i završio u PR/marketinškom paklu umjesto na smjeru koji sam htio (neki kažu da je to velika sreća jer nisam ‘imao’ Šimića – jesam, ‘imao sam’ Šimića i položio sam ispit na prvu jer sam gospodin čovjek).
Sa marketingom sam se sreo samo jednom, radeći kratko u jednoj marketinškoj agenciji, a to kratko je bilo dovoljno da mi zacementira mišljenje o PR-u i marketingu za sva vremena. Prije svega, reći ću samo da je ta marketinška agencija vazda bila poštena što se tiče para. Tu im se kapa mora skinuti. S druge strane, očigledno je to sasvim normalno u svijetu PR-a i marketinga, većina uspješnih marketinških agencija lijepi marku na sve na šta se marka može zalijepiti, lijepo zarađuju, pa samim tim lijepo i nagrade svoje uposlenike. Znam još nekoliko ljudi u ovoj branši, nijedna osoba se nikad nije žalila na novac; ako i postoji razlog da se osoba žali, niko nikad nije.
Moj problem su bili poltroni i ljigavci kojima sam bio okružen. Režirao sam spot jedne grupe za jednu emisiju koja je dio jedne marketinške bljuvotine. Kad smo ga završili, bend je bio sretan, članovi ekipe (tehničari) su bili sretni, ja sam bio sretan. Montažer je bio sretan. Nesretan je bio art director. Moram na početku objasniti šta je art director. Art director je osoba koja je zadužena za nešto unutar firme (za šta, blago me ne interesuje niti je važno u ovom kontekstu), ali titula je na engleskom. To je važno. Vidite, zaposleni u marketingu i PR-u najviše vole titule na engleskom, nema zajebancije kad je titula na engleskom – da ga slučajno niko nije oslovio ‘direktore’ jer ‘direktori’ su zaostaci prošlog sistema, on je ‘dajrektor’. Ja trenutno imam titulu program managera i gadim se sam sebi. Titula koja bi mi bolje pristajala je sve osim novinar u firmi (radim u firmi za film, produkciju i postprodukciju – nas marketinške agencije zovu, mi smo sredstvo kojim čine zlo, dio sam lanca i osjećam se u jednu ruku loše zbog toga).
Elem, naš ‘dajrektor’ je bio veoma uzrujan (feminiziranost njegovih poteza dodatno je dala na dramatičnosti i težini) beskrupuloznim prizorom, kadrom u trajanju od nekih sekundu i po gdje se vidi NOŽ. Vidi se nož. Hajde, nož bi možda i bio problem da u istom spotu na stolu nisu žileti, žica za davljenje, motorna pila, mašina za mljevenje mesa, lopata i na jednu sekundu se vidi pištolj. Nož je, što bi naš ‘dajrektor’ rekao nepodoban jer naši klijenti neće nož, a i, pazi sad, imali smo rat. Onda se okrenuo prema meni i ponovio: “Je li ti znaš da smo imali mi ovdje rat?”
Znate šta se onda desilo? Onda se desio hiperpopularni Rat titula. U meču nevjerovatnih razmjera sukobili su se ART DIRECTOR i SHOW DIRECTOR! Zapravo, ja se nikad nisam kitio titulom jer mi ne znači ništa, ali sam za tu priliku morao napomenuti da ja kao Show Director (ne znam kako nisam umro od smijeha) ne mogu ugrožavati integritet svoje emisije, integritet umjetnika i integritet ljudi koji su radili na realizaciji programa zbog uistinu tanke poveznice između noža i rata. Ono što sam zapravo htio reći je da me boli kurac za mišljenje lika koji vuče kretenske linije između različitih faktora, da me pogotovo boli kurac za lika koji mi postavku analizira na osnovu rata koji je završio prije haman petnaest godina (tad je bilo ‘haman petnaest godina’) i da imam neodoljivu želju da mu opalim šamar (ali samo šamar, ništa više) jer seronjskim tonom glasa iznosi nebulozne argumente pred osobom čija je firma, pokušavajući se još više zagurat između guznih obraza. Izašao sam nakon kratkog monologa iz prostorije.
Šta se desilo? Kadar noža je ostao u finalnoj verziji videa.
Otad, ne želim, ne mogu i nisam sposoban raditi i diskutovati sa ljudima koji su u marketingu i PR-u. Nekoliko bliskih ljudi bi se moglo naljutiti, ali poenta je da ne bi bili toliko bliski da su fakat takvi kao gore opisani ‘dajrektor’. I neka na kraju krajeva pogledaju u oči svom izboru. Izabrali su da se smiješe i prodaju najveće govno, baš kako sam i ja izabrao da budem lešinar i da kao novinar bockam leš prije no što se ohladio i prije nego što su se suze majki i očeva na koži leša sasušile. Novinari su lešinari. Psiholozi su mentalno nestabilni ljudi sa puno problema i pokušavaju pomoći sami sebi. Marketingom i PR-om se najčešće bave šupci bez imalo savjesti koji bi prodali majci dječije kosti da imaju priliku. Uz prigodan osmijeh. Pogledajmo istini u OČI.
I niko to nije rekao bolje od babe Hicksa.
http://www.youtube.com/watch?v=gDW_Hj2K0wo