Ova nova, nestalna rubrika nazvana Beton // Go Kurac bit će jedna vrsta pisanog yin yanga, mjesto na kojem ću suočavati dobro i loše po mom mišljenju, ono vrijedno pohvale i ono vrijedno osude. No postoji jedno pravilo – rubrika će biti pisana u slučaju da se i Beton slučaj i Go Kurac slučaj dese u jednom danu. Šta sve može spadati u ove kategorije? Pojave, ljudi, izjave, sve na šta naiđem u jednom danu.
Komentare odsad možete dostaviti na e-mail jasam@onajkojikuca.com
BETON #1
Da mi je GRAS kao firma i način promišljanja o pružanju usluga i ostvarivanja kontakta na relaciji ponuda-potražnja apsolutno primjer LOŠEG, znaju i ptice na grani. Srećom, nakon njihovog posljednjeg štrajka, nekim čudom se desilo da se Centrotrans kao privatna firma ugurao na gradske linije, što je meni automatski predstavilo sjajan potez. No nije se stalo samo na tome. Vanzemaljski je osjećaj kada uđeš u vozilo gradskog prijevoza u Sarajevu nakon godina torture i mučenja od strane GRAS-a uđeš u čisto vozilo gdje su vozač i kondukteri propisno obučeni i ne smrde. Isti ti kondukteri poštuju neke od osnovih odrednica kućne kulture, pa doživiš šok kada ti se neko obrati sa dobar dan, dobro jutro, dobro večer, doviđenja, izvolite, hvala vam lijepo, izvolite sjesti, samo naprijed, treba li vam pomoći, sačekajte da vam otvorimo posljednja vrata da možete izaći/ući sa kolicima normalno. S druge strane, moj posljednji mili susret sa GRAS-om desio se kad mi je vozač komercijale pušeći cigaretu i slušajući narodnjake dobacio da mu dođem jer nije imao sitniša da mi vrati četrdeset feninga – karta je 1,60 KM, dao sam mu kovanicu od 2 KM.
Posljednja dva šoka dolaze ponovo iz Centrotransa: uveli su povratne karte po cijeni od 3 KM, kao i besplatnu WI-FI uslugu. Nekad se desi da je mreža preopterećena, no jučer nije bila. I sjedim tako, kiša rominja (gradskim prijevozom se vozim kad sam onemogućen da vozim biciklo), meni se ne da čitati knjiga (ubi me Game of Thrones, rastavi me na komade) i upalim streaming “Burn Noticea”. Dakle, nadrealno! Sjedim u autobusu JAVNOG GRADSKOG PRIJEVOZA U SARAJEVU I STREAMAM SERIJU SA BESPLATNE KONEKCIJE. I počnem se osjećati u tom trenutku malo više kao ljudsko biće u nekoj malo normalnijoj državi. Eto, toliko je potrebno. Sada treba pitati Centrotrans koliko su se pretrgli da uvedu ovu uslugu i nauče svoje uposlenike redu, a onda se trebamo zapitati i dokad ćemo dopustiti GRAS-u da teroriše ovu kasabu.
GO KURAC #1
Malo je reći da mi cijela euforija oko odlaska fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo u Brazil nemalo ide na ganglije, ali to je valjda osobina svojstvena za zemlje u statusu kolonije i rudnika za eksploatisanje. Tolika masturbacija na fudbalski tim već odavno nije viđena; jasno, fudbalski uspjesi Zmajeva su historijski za ovo malo prkno od države i tu se ništa ne može reći kontra toga. No fudbalski uspjeh nekolicine mladića je ništa više i ništa manje nego privatni poslovni uspjeh te grupe mladića. Svi ostali, apsolutno zaluđeni tuđim poslovnim uspjehom su samo meta za marketing i kupoprodaju. Fudbal uistinu jeste magija, da ne iskoristim riječ heroin – kako zemlju od četiri miliona gladnih, obespravljenih i bolesnih u mozak, tijelo i dušu natjerati da zaborave na sve, pa čak i da dižu kredite od deset hiljada maraka da bi otputovali u Brazil i gledali utakmicu koju mogu gledati iz kuće sa televizora kojeg ionako još uvijek najvjerovatnije nisu otplatili.
Najveći cirkus stiže iz PR/Marketing sektora gdje se svaki mogući proizvod pokušava ugurati u kontekst fudbala, Zmajeva i Svjetskog prvenstva u Brazilu. Zmajevi se smiješe sa svih mogućih i nemogućih reklama, bukvalno iskačući iz paštete. Kupujemo dva albuma sličica (ko je vidio pet sličica prodavati za marku? Onaj ko je vidio naciju dovoljno zaluđenu da sličice kupuje po toj cijeni), dižemo kredite, jedemo hranu Zmajeva i pijemo piće Zmajeva. No ono čemu sam jučer svjedočio u jednom tržnom centru apsolutno mi je pomelo svaku koncepciju. Vispak je uspio na jednu od svojih najkvalitetnijih i najpoznatijih marki nalijepiti slogan vrijedan doživotnog boravka u ludari. Sam slogan je ništa drugo nego oličenje bošnje, kojeg u ovom slučaju ako ste zaboravili definišemo ne kao pripadnika Bošnjaka već kao sistem primitivizma i zatucanosti zasnovan na tradiciji, religiji i ostalim tamnim sferama bh. društva.
Kome se Vispak obraća sa ovom promotivnom kampanjom? Sigurno ne meni, a ni mom poprilično širokom krugu poznanika i prijatelja kojeg čine i apsolutni straight edge vjernici i apsolutno od mozga odvaljeni ateisti. Kome se obraćaju sa kampanjom? Znam tačno kome. Onoj nani koja je prije nekoliko godina došla na glasanje i pita je posmatrač: “Nano, znate li kako se glasa?”, na šta će nana: “Jaštaradi da znam. Za SDA!”