Beskućnici u vlastitom domu

Flag_of_Bosnia_and_Herzegovina.svg

Rođen sam u Jugoslaviji. O mitskoj državi ništa ne znam. Nisam u istoj živio svjestan svog postojanja. Kasnije se nisam raspitivao. Raspala se kad se raspala. Sve lijepe informacije, sve idealne prilike, svi prekrasni momenti ostali su zatrpani ispod naslaga prošlosti. Cijenim što se u mojoj kući Jugoslavija nikad nije glorificirala. Nikad nisam čuo onu kako je bilo prije. Ne zato što mojoj porodici prije nije bilo bolje ili ih je Juga ugrožavala na bilo koji način; moji jednostavno žive u momentu. I to je dobro. Nema štita, nema ramena za plakanje. Idemo dalje.

Jedina država koju imam je savremena Bosna i Hercegovina. U teftere upisana kao ovakva, u ovakvoj konstrukciji 1992. godine, odlukom većine njenih naroda i narodnosti. Dobra odluka? Loša odluka? Kao što rekoh, ne živim u prošlosti. Horgam dalje.

Ali zastanimo na trenutak i razmislimo malo o ovoj državi.

Ovo je država sa najkompliciranijim birokratsko-političkim aparatom koji radi sve da ubije ljude u pojam.
Ovo je država gdje kriminalni dosje nije prepreka da se postane visokorangiran i utjecajan političar.
Ovo je država gdje predsjednici iste mogu izvaljivati gluposti i da im niko ne zamjeri, a oni da osjete mrvu stida.
Ovo je država podijeljena na torove, šta torove! svinjce koje vode deblje svinje kojima nije problem da prožderu vlastitu djecu.
Ovo je država gdje čovjeka skinu sa zdravstvenog osiguranja ukoliko je prijavljen na birou ukoliko primi 200 i kusur maraka. Neko je izračunao da se sa 208 maraka može živjeti sasvim solidno.
Ovo je država u kojoj se ljudi mrze i zazivaju u govore kasapine i okupatore, krv i mač, neslavne prošlosti da bi istrijebili one do sebe, dio vlastitog identiteta.Ovo je država nezaposlenosti, neimaštine, Golfova II sa rascvjetanim auspusima, ugašenih fabrika i rasprodanih polja, država smoga, država u kojoj gradonačelnik jednog grada prijeti investitoru koji je povukao svoj novac jer nije htio da ga zajebaje Bošnjo. “Mi ćemo je izgraditi”, viče zajapureni gradonačelnik jedne države. Izgradit ćeš kurac moj.
Ovo je država obijesnih i sitnih ljudi, vječno gladnih, gladnih hljeba i kulture, ljudi siromašnih duhom, prežderanih egom.
Ovo je država u kojoj državna vlast spaja bolnice po vlastitom nahođenju.
Ovo je država u kojoj se krše sva elementarna ljudska prava, gdje život ne košta ko kila mesa, a kila mesa je već nafilovana govnima i uvezena iz Rumunije jer ovu državu naprosto boli kurac čime joj se omladina hrani.
Ova je država čiji edukativni sistem podupire diskriminaciju, segregaciju, odgaja religijom (ne vjerom!), nasiljem i predrasudama zadojene ljude koji će sutra osjetiti poriv krvi i zapucati bez problema. Jer krv ti treba kad ti ovakva država svu krv isisa.

A kakva je ovo zemlja?

Lijepa. Zelena. Rijeke teku. U potocima se sunce kupa. Gdje god da kreneš, pronaći ćeš svijet u malom. I ima i dobrih ljudi, ne budimo nerealni.

Zaista, ne budimo nerealni i priznajmo – ima predivnih šuma, rijeka, planina i ljudi i u Austriji. Norveškoj. Švedskoj. A ima i države. Koje ovdje nema i koje nikad neće biti, barem za naših života.

Sve dok je ova država opravdanje za sistematsko silovanje, uništavanje i degradaciju ljudskog bića, sa svojom nametnutnom zastavom i himnom đonjene melodije i bez riječi koja nam odgovara jer svinje ne pjevaju… ja ne vidim zašto bih ovoj državi danas trebao odati počast. Država je produkt nas samih. Mi smo zli i pokvareni i dajemo moć u ruke zlima i pokvarenima. A meni je van svake pameti da se klanjam pred pokvarenim.

Zato idite odavde. Nema razloga da ostanete ako ne morate. Ako se pitate ko će ostati – ostat će oni kojima je dobro iz nekog razloga. Ako vama nije, nemate nikakvu obavezu prema ovoj vukojebini gdje se mržnja, pljačka i nemoral usađuju u genetski kod. Ja sam imao dvije konkretne prilike da idem. Prvi put je moja mati rekla ne, premlad je da ide daleko. Drugi put sam ja rekao ne, imam bend, sviram i radim na radiju. Ali reći ću vam ono što ću reći i svom djetetu: ako dođe do toga da može da ide, a situacija bude ista, sam ću joj spakovati kofere.

Prekratak je život da budemo beskućnici u vlastitom domu, da budemo zarobljeni u idealima.