Moja kćerka Lili je sada u desetom mjesecu postojanja. I ja sam u desetom mjesecu prihvatanja i uživanja u svojim novim ulogama, u onome što eventualno čeka sve nas, a što je, brat bratu, jedna od najvećih užitaka u životu: mogućnosti da učiniš svijet boljim mjestom, osjećaj odgovornosti jači i iznad svega što je čovjeku ponuđeno.
U ovih deset mjeseci uživam balansirajući između Sharana Rock’n’Rollera i Sharana Taje. To Tajo sam dao sam sebi i sve čekam da to i Lili izgovori. Zasad ima puno kekekeke, gagagaga, ababababa, ali kao i svaki roditelj, svakoj riječi i slogu dajem značenje. Čekanje nije mukotrpan posao jer je svaki dan, svaki sat i svaka minuta provedena sa Lili kraj mene novo otkriće i nova mudrost, a njeni zagrljaji i osmijesi mnogo govore… mnogo više nego što i jedna riječ može reći.
Lili me ispravila. Ne želim ispucavati isprazne floskule o tome kako sam sada bolji čovjek jer me čovjekom učinila mati, ali da mi je Lili omogućila da se fokusiram, da spoznam šta je tačno i šta je sveto, a šta je trivijalno, pa čak i bespotrebno – to je istina. Lili je na određeni način, sa gugutanjem, zagrljajima i osjećajem odgovornosti već rekla da su ljubav i davanje energije njoj ispravne stvari koje trebaju biti baš tako snažne kakvima ih i ja osjećam. Mogao bih reći da je ona moj vizir koji mi napokon pomaže da vidim kroz ljude na dobar način, moje sidro koje me drži usidrenog i ne da mi da se pomičem u vode koje kriju mrak koji samo želi progutati čamac zvan MOJ ŽIVOT.
U zadnjih deset mjeseci stvari sam počeo gledati ispravnije. Dosad je moj život počivao na principima i ideološkim i moralnim vrijednostima koje sam nabio sam sebi, a svi znamo da osoba vođena svojom vlastitom idejom i srcem veoma često od mozga napravi apsolutnu budalu. Moj Mozak to zaista nije zaslužio i Lili to i vidi i osjeti. Zato je možda i bilo suđeno da bude tu. Da se zadesi baš sada.
Svi mi znamo ljude koji u sebi nose negativnu energiju; nekad su to sitne, maliciozne duše, osobe koje se zadovoljavaju sitnim pakostima i sisanjem pozitivne energije iz osobe. Mentalni vampiri koji sliče vampirima iz filmova, igara i stripova koji se zadovoljavaju ostacima kada Veliki Šef ode. Nekad, na veliku žalost svemira, naletimo na istinski zle ljude, ljude koji unutar sebe nose bespuće praznine, ništavilo koje pokušavaju popuniti nasumičnim ozlijeđivanjem drugih ljudi. Iza osmijeha kriju se setovi zuba spremni da se zariju u meso i jezik zmije koji palaca i sprema se da vam isisa krv.
Ne zna se šta više boli: sitne, maliciozne duše, taj virus malicioznosti koji nekad uzme i vama bliske osobe, te ih natjera da pod komandom ili u svojoj apsolutnoj besvijesti žderu vas, a na kraju i sebe, ili kada naletite na jednog od bossova u igri, osobu/e koja/e je/su spremna/e da vas unište do kraja i da vam čak ne podaju ni zadovoljstvo da vas gledaju u oči dok vas čereče.
No poenta je da postoji rješenje. Poenta je da je rješenje tako blizu svima nama i poenta je da je meni Lili postala okidač koji mi je pokazao rješenje. A sve vrijeme je bilo unutar meni.
Sve ove godine mislio sam da je direktni konflikt, otvoreni sukob najbolje što se može uraditi kako bi se situacija poboljšala i kako bi se stvari stavile na svoje mjesto. No ispit na kojem taj način funkcionisanja u životu pada u vodu je sama činjenica da ne živimo u savršenom svijetu, ne živimo u univerzumu zasnovanom na viteškim opcijama niti na iskrenom djelovanju. Common Sense, Zdrav Razum, Logika i Argument postali su tako rijetki i cijenjeni da se čine kao nekakva supermoć. I samim tim, kada se osoba vođena Logikom i Argumentom suoči sa osobom koja je vođena Zabijanjem Noža u Leđa, sasvim je jasno ko će tu nastradati.
Oprost i ODO (Okretanje Drugog Obraza) također nemaju nikakvog smisla sa ljudima koji u sebi nemaju mrvu ljudskosti da shvate i cijene osobu koja ima snage da to uradi. Riječ izvini postala je najveća uvreda inteligenciji otkako su ljudi naučili da glume zarad njima viših ciljeva.
Jedini istinsko rješenje je ignorisanje. Može vam se učiniti vanserijski lijenim, možda i slabićkim, ali razmislite: onoj osobi kojoj ne date mogućnost da vas povrijedi i sklonite se iz polja djelovanja, osobi na čije napada ne odgovarate ni jaukom ni urlikom, ta osoba će doživjeti dvije faze u interakciji sa vama: prva faza je očigledan bijes. Kao bijesan pas koji želi zagristi, a kavez je između mesa i gubice, mentalni vampiri, maliciozni i zli pojedinci će očajavati i poželjeti biti još gori i još bestijalniji. Tu ne smijemo popustiti jer ako dođe do toga, zna se kako ide ona stara: ko visoko leti, nisko pada. A ignorisanje je zaista visok i sofisticiran let, i kolika god umjetnost bila znati primiti udarac, uzvratiti, pa i podići se nakon zadobijenih, još je i veća umjetnost dohakati svakom protivniku uspješno izbjegavajući svaki pokušaj ulaska u ring. Ako niste u ringu koji je postavljen po dimenzijama tih drugih lica, onda zapravo i nema borbe, zar ne?
Zapitajte se pitanje koje ja sebi postavljam unazad mjesec dana, sada u svojoj dvadeset i sedmoj godini: šta nam zapravo čini život onakvim kakvim ga želimo? Šta nam zaista izmamljuje osmijeh na lice? Postoji toliko znanja koje moramo usavršiti, postoji toliko ljubavi koju trebamo dati onima kojima ljubav treba. Koliko nepročitanih djela, koliko nepogledanih filmova, koliko trenutaka kada bi trebali šutiti i uživati. Muzika je ono što mene ispunjava onoliko koliko me i iritira, pa ipak treba joj se posvetiti još jače i žešće. A onda sa druge strane: ja sam zaista sretna osoba. Živim sa djevojkom sa kojom dijelim dobro i zlo zadnjih dvije godine i kusur, sa djevojkom sa kojom mi je veza ni više ni manje nego iskrena; kad smo ljuti, kezimo zube, kad smo sretni, ljubimo se. Prošli smo teže uspone i gore padove zajedno jer nikad joj nisam lagao i nikad mi nije lagala: sile svemira i nekoliko ljudskih bića znaju nas kad nam je bilo najteže i kad nam je bilo najlakše, ali ono što ja znam i što ona zna je da na kraju svega, svijetla obraza legnemo jedno kraj drugog i spremni smo da zajedno pređemo sve prepreke i krenemo u novi dan. Tim sam postigao da imam slobodu i odriješene ruke o kakvima ne mogu sanjati ni tinejdžeri u naponu snage, a kamoli ljudi mojih godina u ovako ozbiljnim vezama. Do te mjere je sloboda izražena da mi je sasvim jasno zašto se nekim ljudima na kraju krajeva čini nemoguća.
I tekst se opet vraća na Lili. Uspavao sam je prije dvadesetak minuta, zaspala mi je u naručju nakon hranjenje i u snu je glavu okrenula prema mojim prsima i tiho uzdahnula, a onda rekla nešto što bi se moglo napisati kao ambabah. Kada se čuje ambabah, svjestan sam gdje trebam biti i šta je moja misija: nisam ja porodični čovjek, barem ne u smislu tih riječi kako ih društvo poima. Ja sam samo zaista podigao štitove, nepropusne membrane i možete me nasekirati i popizdit ću ja još mali milion puta, ali to je zato što sam čovjek. Ali da ću više noćima osjećati tugu zbog nepravde, da ću puštati ranama da krvare i da će mi mesijanski kompleks remetiti auru i divne trenutke, te se igre nećemo igrati. Oštrite jezike i spremite se za bespoštednu diskusiju, ali tek kad utvrdite da vrijedi traćiti dah na ljude i da će ljudi to shvatiti. Budite iznad mizernosti i, koliko god vam govorili da to ne radite, nosite srce na rukavu (i asa u istom, reda radi), ali ne pokazujte ga svakom. Sjedite i pogledajte se u ogledalo i recite sami sebi ako smatrate da ste na tom nivou: neka vas ljudi zasluže. I vi zaslužite njih.
Voljeli mene i moja djela ili apsolutno zazirali od njih, osjećali se povezani sa mnom ili potpuno diskonektovani od mog bića, znajte da vam želim sve najbolje i da je ovaj tekst samo rezultat lijepog što osjećam u sebi: all we got is one short life, snimio je Lemmy 2008. godine i prokleti bili ako to ne shvatimo ozbiljno.
Posvećeno svim dragim ljudima. I onima koje ću tek sresti.