Igrao sam: SLAYAWAY CAMP

Sada već tradicionalno, nadolazeći oktobar će biti mjesec u kojem će se većina glava u pop kulturi okrenuti u smjeru horora, prvenstveno zbog Noći vještica 31. oktobra. Bili to stripovi, knjige, filmovi ili igre, sve će biti obojeno tamno crvenom (ili goth crnjom da crnje nema).

Slayaway Camp na prvu možda i nije igra koju ćete zamijetiti tako lako jer PR odjel svojim materijalima baš i nije definisao o kakvoj se vrsti naslova radi, no potrebno je samo malo da se u potpunosti inficirate.

Slayaway Camp je briljantan omaž horor žanru i svim njegovim pozitivnim i negativnim, ali veoma popularnim karakteristikama. Caka je u tome da je ljubav ka slasheru sedamdesetih i osamdesetih sakrivena unutar mehanike kliznih zagonetki kakve su Sokoban i Klotski. Ako se niste susretali sa varijacijama ovih naslova, cilj je određene elemente dovesti na njihovo mjesto unutar ograničenog seta poteza i najčešće rasporedom koji zahtjeva promišljanje nekoliko poteza unaprijed.

U slučaju Slayaway Campa, upravljate avatarom ubice koji za cilj ima pobiti sve tinejdžere, ponekad i pripadnike policije i, što je najvažnije, ne dokrajčiti sam sebe kako bi sa nivoa izašli na portal-pentagram koji sijevne krvavom bojom onda kada ubijete sve.

Mape su podijeljenje u VHS filmove, gdje je svaki nivo zapravo druga scena iz filma. Format VHS trake i dobro prepoznatljivi filter daju čar cijeloj ideji. Šmek i izgled su neodoljiva kombinacija nasilnog i šaljivog, tako da je teško shvatiti eksplicitne scene nasilja kao nešto zabrinjavajuće. Ubicama se upravlja strelicama (u slučaju mobilne verzije igre potezima prstom), a različite prepreke na mapi kakve su tijela žrtava, kocke, klupe, logorske vatre i voda ograničavaju vaše kretanje i tjeraju vas na razmišljanje.

Preko 200 nivoa dostupno je u originalnom naslovu. Težina progresivno raste, tako da ćete ako ne koristite hint sistem, potrošiti sate i sate svog vremena na ovaj naslov. Finalna ubistva u igri popraćena su i sitnom mini igrom i preslatkom animacijom koje, doduše, malo dosade nakon stotog nivoa… Tu i tamo iskrsne i kakva animacija koja predstavlja serijale nivoa, a iste su kratke i slatke.

Slayaway Camp ima dodatne načine da vas tjera da napredujete kroz igru. Svako završavanje naslova ili uspješno odigrana mini igra daju vam dodatne poene koje možete koristiti za otključavanje novih vrsta ubistava i ubica koje koristite za igru. Ubice su inspirisane dobro poznatim, ali i kultnim, skoro nepoznatim likovima iz slasher žanra, ali se u svojoj suštini mehanika igre ne mijenja nikako time što koristite drugog ubicu.

Slayaway Camp je zapravo carevo novo ruho, odnosno pametan način da se dobro poznata ideja predstavi kao nešto sasvim drugačije. Sjajan naslov, prvenstveno ako volite slider puzzle mehaniku, a pogotovo ako ste ljubitelj horora.

Slayaway Camp sam igrao na Steamu.

PODIJELI
Prethodni članakIgrao sam: F1 2016
Naredni članakIgrao sam: TEKKEN 7