Životne slučajnosti (kratka priča)

Nekad davno, lično slikano...
Nekad davno, lično slikano…

Ove godine prijavio sam svoju kratku priču “Životne slučajnosti” na konkurs Oslobođenja. Drago mi je iz dva razloga: prvi je što sam pobijedio svoju potrebu da pišem u okvirima fantastike, iako ćete i u ovoj priči primijetiti igranje sa vremenom i prostorom, ali igranje koje je nastalo kao bunt i negodovanje zbog zloupotrebljavanja jedne tačke u historiji u umjetničke svrhe. Drugi je što sam pobijedio samog sebe i poslao svoju priču na neko takmičenje jer kao osoba ne vjerujem u takmičenja i žirije kada je umjetnost u pitanju.

Naravno, moja kratka priča nije osvojila ni jednu od nagrada (tri mjesta i glasovi publike), što me nije nimalo pokolebalo – zaista mi je draga i mislim da je vrijedna vaših deset minuta. Zahvaljujem se Aleksandru Brezaru na lektorisanju.

Stan je bio izranjavan blijedim uspomenama što su se kao kuke zabijale u meso njegove podsvijesti. Teški ramovi na zidovima držali su pod kontrolom tuđe strahove, a namještaj presvučen crvenom kožom je davno izgubio sjaj. Na televiziji su igrale lutke nove bosanskohercegovačke muzičke stvarnosti. Koža im se presijavala pod snopom hladne rasvjete, a usta sporo i lijeno otvarala nespretno prateći takt plejbeka.

Naelektrisana gorčina hemijske supstance paralizirala mu je čulo okusa nakon što je prilijepio foliju na grubu površinu jezika.

Smrvio je posljednju dozu, te je skoro harmonično razdvajao na dvije paralelne crte. Pogled mu je odlutao na suprotni zid. Prva ploča Reptila bila je neočekivana platina, sa čijeg omota su mu se rugali duhovi prošlosti. Gigi i Mula na jednoj, Mićo i Selver na drugoj strani. U sredini, na glomaznoj električnoj stolici, sjedio je mladić pogleda skrivenog iza stakla naočala. Iz Petnih Žila, pisalo je podno njihovih nogu.

Ja sam đavo kojeg sanjaš
Zovi me da ti dam krila
Tvoja krv vrišti sa mnom
Iz petnih žila, petnih žila!

Voz smrti započeo je još jednu vožnju. U prvom vagonu sjedio je dim cigarete, u narednim hemija, u posljednjem gutljaj mlake pive. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da ga popusti tjelesna reakcija, a onda je ustao, prišao polici što se lomila pod teretom ploča i knjiga, te izvukao usamljenu VHS kasetu. Mokrim dlanom skinuo je prašinu sa pohabanog kartonskog omota, izvukao kasetu i ubacio je u video.

Traka se zarola u utrobi rekordera i poče razmotavati po glavi. Slika na ekranu se promijeni i zatitra prljavim bojama.

Nije se mogao sjetiti kako su tačno tog julskog dana ’91 završili na bini Yutelovog koncerta za mir. Bili su praktično nepoznat sarajevski pank bend; uljezi zvukom, izgledom i idejom na skupu koji mu se gadio. Rokenrol ne treba imati veze sa politikom, govorio je. Mi smo pankeri i anarhisti, vikao je. Dok su nafrakane curice čekale Lošu i Bajagu, oni su izašli i zbunili sve osim dvjestotinjak demoliranih jarana naguranih u prve redove.

Loza i artani, dušmani-jarani, zabrundao je, i izazvao mikrofoniju koja je odjeknula u monitorima. Bio je smrvljen alkoholom i šakom tableta koje je sažvakao netom prije izlaska na binu. Gigi se uštekao u nečiju crvenu Marshall glavu i odvrnuo gitaru kao da sutra ne postoji. Mićo i Selver se u tonu nisu sastavili, a Mula se ponašao kao da mu je to milioniti nastup na tolikoj bini.

Osjećao je uzaludnost cijelog pokreta. Publika mu je ličila na marionete vođene trulim idealima.
Nema spasa, sad će da nas mlate, snalaz’te se žohari, kako um’jete i znate, pjevao je kada je primijetio režisera kako mu signalizira da im je vrijeme isteklo.

Gotovo je, dreknuo se proročanski ne završivši pjesmu, i odvalio mikrofon od pod. Snažan udar odjeknuo je iz zvučnika i protresao Zetru, a publika je odgovorila zvižducima i skandiranjem imena bivše države.

Prvog marta devedeset i druge, starci su ga probudili iz dubokog sna u koji je upao nakon nekoliko dana nespavanja. “Pobijedili smo, nezavisni smo”, rekli su i zagrlili ga. Nisu shvatali da mu je bilo svejedno. Razmišljao je o tome kako treba napisati još tri nova teksta za Giginu muziku.
Zbog barikada tu noć nije mogao otići na probu. Vijesti su kasnije javile da su sarajevski specijalci u munjevitoj akciji razoružali iste i vratili mir na ulice. U narednih nekoliko mjeseci ulicama nekadašnje Jugoslavije vladala su slavlja i neredi. Slavili su nacionalisti, nerede pravili oni što su uzaludno vjerovali u državu koje više nema. Poneki vodeni top i nekoliko stotina prebijenih. Uskoro su groteskne prikaze iz oba tabora nestale sa ulica. Rata, kojeg su jedni priželjkivali, a drugi se bojali – nije bilo. Razišli su se uz referendume, gumene metke i pendreke. Demokratski.

Neko je izvukao snimku njihovog nastupa na Yutelu. Mlada energija sarajevskih pankera, tako su pisale beogradske omladinske novine. Beograđani su im dali lovu za prvi album. Uslijedilo je nekoliko kraćih turneja koje su ih vodile sa kraja na kraj nekadašnje države, pred hiljade naizgled slobodnih ljudi što se za divno čudo doimaše zabrinutiji i siromašniji nego ranije.

U naredne tri godine njihov životni standard je porastao vrtoglavom brzinom. Isti onaj Nele što nije imao vremena da se pozdravi sa njima u Zetri ih je prvo zvao kao predgrupu u Zagrebu, a nepuna tri mjeseca kasnije bili su na zajedničkoj turneji. Standardi i novostečeni kapital donijeli su jače droge; kokain je iz njega izvukao sve najgore osobine koje su ga vrlo brzo otupile na umjetničkom planu i učinile nesnosnim na ličnom. Verbalni i fizički sukobi sa Mićom su postali svakodnevnica. Gigi se nije obazirao. Koristio je novac i veze Reptila da sa ženom Enisom (od koje se kasnije razveo) pokrene solo projekt.

Stvari su funkcionisale još neko vrijeme, a onda je bilo jasno da su disfunkcionalna banda koja je došla do zida. Droge i alkohol su bili glavni pokretači njihovog ludila, trijezni nisu mogli napraviti ni koraka. Na relaciji sa izdavačima sijevali su ultimatumi, ali bili su premladi za pamet, a prestari za promjene. Razišli su se nakon skoro nezapaženog trećeg albuma, gdje je pank zamijenio bljedunjavi pop-rok eksperiment.

U novi milenij ušao je gledajući porast nacionalizma u bivšim republikama. Metastaze elektronske muzike i pop pjesmuljaka preuzele su dvorane i slijedila je bolna i spora smrt rokenrola na svjetskom nivou. Imao je i živio, pa je počeo nemati i preživljavati. Tu i tamo dopustio bi da ga iz prašine pohabanog izlože na promociji nečijeg albuma, sve u zamjenu za pozamašnu količinu narkotika.
Mrzio je pjesme koje su ga hranile. Bile su spomenici tinejdžerskih frustracija, namijenjene da prođu, a pretvorile su se u jedinu konstantu u njegovom životu. Niko nije htio čuti ništa drugo.

Nije razmišljao o potencijalnim elementima kukavičluka svog čina kada je sa stola podigao teškog Colta kojeg je dobio na poklon od Miće. Izrezbarena drška ugnijezdila se u njegovoj maloj šaci. Nije bilo potrebe da se stvari odlažu, pomislio je i zavalio se nazad, osjetivši kako mu se majica lijepi za mokra leđa. Povukao je još jedan snažan dim i zadržao ga u plućima, sve dok nije osjetio kako mu srce glasno tuče u grudima. Ispustivši dim, nagnuo se prema naprijed i ugasio cigaretu u punoj pepeljari, a onda prislonio cijev na sljepoočnicu i povukao obarač.

No umjesto pucnja i mraka, vlažni zrak sobe rasporio je užasan, glasni klik, iza kojeg je, skoro pa istog trenutka, zagrmila zvonjava telefona. Pitao se da li je moguće da prelazak na drugu stranu ne znači nužno prekid slike i tona. Prešao je rukama preko lica. Nije bilo rupe. Još uvijek je bio tu. Ispravio je pištolj i pogledao u bubanj. Zjapio je, prazan, kao podsjetnik da čovjeka čine, ali i ne čine, sve greške koje uradi, pa tako i ova. Buka telefonskog zvona odjekivala je stanom. Odupro joj se, podigavši se na teške noge. Vođen instinktom, udaljio se od telefona i prišao bliže prozoru. Gledao je u krvavo sunce koje je najavljivalo svježe sarajevsko jutro. Spustio je pulsirajuće čelo na hladno staklo. Prijalo je.

Telefon je i dalje zvonio. Neko je bio prokleto uporan u namjeri da ga dobije u ova doba. Ošamućen, okrenuo se i krenuo ka predmetu svoje frustracije. Podigao je slušalicu, spreman da opsuje, ali ga je zbunila mikrofonija sa druge strane žice. Kada je ljutito upitao ko je, čuo je psovke, nakon čega je tihi, nadrealni šum progutao buku. Iz šuma je izronio dobro poznati, vremenom i provodom nagriženi glas.

“Smradu.
“Dobro veče, večeras smo na direktnoj liniji sa prošlošću.
“Smradu jedan. Je l’ me čuješ? Ti si jedini sarajevski klošar bez mobitela.”
Nije odgovorio.
“Znam da me slušaš, čujem te kako dišeš. Slušaj me. Gigi, Mićo i ja smo sad iz kafane. Bili na nekoj kurčevoj promociji. Sva trojica! Jeb’o mater, nisam ih vidio godinama! Elem nejse, razgulili kad su pičoke postale ugrožena vrsta, popili boga oca, popravili se… Evo nas u podrumu kod Gigijeve stare, gdje je bila prva prostorija.”
“Prva prostorija”, upitao je.
“O, nije maca popapala jezik. Ja ba, prva prostorija. Uzmi nam kesu pive i dođi. Sjedi na taksi. Daćemo ti lovu ako nemaš.”
Nešto puče u pozadini. Glasan zvuk, pa onda Gigijev glas.
“Jebem ti mater, sjeb’o si mi Čaju od starog!”
Graška znoja klizila je nevoljko niz njegovo čelo. Povraćalo mu se. Tijelo je valjda tek u tom trenutku davalo znake šoka zbog neuspješnosti maloprijašnjeg čina.
“Slušaj”, rekao je, “Ja sam… htio da se ubijem.”
“Mi smo se već ubili”, odgovori Selver, “donesi te pive pa ćemo se raznijeti zajedno. ‘Ajde, nemoj da te čekamo.”
Linija se prekinula.

Glasove ljudi koje više nije htio vidjeti nije shvatio kao znake koje mu šalje sudbina, već slučajnosti koje su mu krojile život. Sve se dešavalo prebrzo, a on ionako nije znao za bolje. Obukao je kožnu jaknu, pokupio cigarete i novčanik, pospremio sto. Na izlasku iz stana zavirio je u njenu sobu. Danas je prvi dan raspusta. Pustit će je da duže spava i iznenaditi je doručkom.
Začudo, ovog jutra se nije bojao kriziranja.

Save