Imam ogromnu želju da ovo nešto svoje podijelim sa svima, ali da i na neki način se ogradim od toga da se osjećam dužan da odgovaram na svaku poruku koja mi stigne u narednih deset dana jer se nema ni vremena ni kredita za isto.

Jutros, četvrtog aprila, tačno u šest sati ujutro postao sam otac. Ono nešto najvjerovatnije meni i mom stilu života desilo se najprije meni. Noć sam proveo vrzmajući se oko Opće (Vojne) bolnice, sjedeći u autu sa prijateljima (jaranu Glishi koji je u zadnjih devet mjeseci proveo milion momenata sa nama roditeljima i pomagao na razne načine, te nas i danas vozao na sve strane odužili smo se tako što smo prvo dijete tempirali da se rodi na isti datum kao i on, Gligore, sretan trideseti! Što se tiče mog drugog čovjeka Mirze, tebi ću se odužiti također, a ako želiš ovako nešto slično, nije frka, samo da nađem posao, u tempiranju sam majstor! :D), odgovarajući na pozive rodbine, pokušavajući piti pivo koje je pilo mene. Popio sam pola pive. Onda sam sjedio sa svojom dragom na prvom spratu bolnice na akušerskom odjeljenju, prošao sa njom njene trudove i ovo ću sad reći, a obrazložiti u nekom od budućih tekstova: ono što žena prođe za vrijeme poroda, muškarci neće NIKAD. A način na koji je MOJA kraljica prošla sve ovo, dakle, takvu legendu, takav stav, takvu hrabrost, takvu istrajnost, takvu jebenu obazrivost kad ti se stomak okreće da ona pazi da ne jauče glasno da ne budi druge žene na odjeljenju – ja ne da sam ponosan, ja sam jebeno PRIVILEGOVAN da sa ovom ženom dijelim svaki minut svog vremena. NEVJEROVATNA JE!

Kad je mala beba izašla na svjetlo neonki, odmah je zavrištala ko luda. Doktor Nakaš (sin Abdulaha Nakaša, koliko sam ja uspio skontati) i njegov tim (damama nažalost ne znam imena) su TAKVI PROFESIONALCI da ako neko planira da ima dijete, trk u Vojnu, dakle, apsolutno nevjerovatno, tako smireni, tako normalni, tako obazrivi, fantastični ljekari.

Bio sam prisutan tokom cijelog poroda, nisam pao u nesvijest, nisam jaukao i pomagao sam šta se od mene tražilo. Eto, jeb’o majku svoju, ja kad sam govorio da hoću da budem patolog, ne povjerovaše mi i u gimnaziju me upisaše… (meni su ko malom druge krajnosti bile zanimljivije)

Bebac je curica (samo pravi frajeri prave žensku djecu, čuo sam jednu takvu – to su garant smislili ovi što muško dijete patrijarhatu podati ne mogu), teška 3850 grama, duga pedeset i četiri centimetra, ljubičaste boje kože, što je normalno i iako sam žestok protivnik one priče o tome kako dijete liči na nekoga čim se rodi (sve su bebe iste, fascinantno ružno-lijepe), ova beba liči na mamu 150%, moje ima samo deranje.

Jel me pitate kako sam? Zbunjen. Ovako sam opisao situaciju: imaš osjećaj ko kad odsviraš najbolji koncert ikada i piješ pravo puno poslije svirke i družiš se sa nekim sebi dragim bendom, a ujutro te ne boli glava, pa izađeš na kafu, a ono ljeto i svi te sreću dok te sunce grije i govore haveru, kako ste poderali sinoć, najjači ste, majke mi!, a tebi se sve čini da ćeš se odlijepiti od zemlje. Ne znam trenutno bolje. Zbunjen sam, kao što kažem, samo sam stajao ono malo vremena i gledao nešto malo, vrišteće kako skupljene okice otvara i zatvara i isčuđavao se…

Uglavnom, spavanje. Naporan dan iza mene, ispred mene još naporniji. Svi smo živi i zdravi. Molim Vas da poštujete malo našu privatnost i nedostatak snage da odgovaramo na svaku poruku i sve zajedno, te neke stvari… pisat ću ja još o ovom djetetu… fascinacija tek počinje!

P.S. Slike nekad, ne može odmah 🙂

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here