Neke 2007. ili 2008. godine Zlijay aka Mixmaster Zlee i ja smo radili emisiju zajedno na 202-jci. Povezala nas je ljubav ka muzici osamdesetih, soundtrekovima, elektronici, heavy metalu. On me dobro nafilovao elektronikom i desila se neka prelomna tačka u mom shvatanju elektronske muzike kao cjelokupnog žanra i načina izražavanja. Kad sam tek došao na 202-jku, nije mi na pamet padalo da čujem bilo šta elektronsko, klasični mladi metalac (što mi nije smetalo da u osami slušam rap muziku, oh paradokse moj).

Godinama, provodeći vrijeme sa ljudima koji su se bavili različitim žanrovima elektronske muzike i koje sam upoznavao na radiju, počeo sam pronalaziti i elemente iste koji su meni odgovarali. Još je bolja stvar u svemu tome bila činjenica da nisam bivao opterećen nikakvom scenom ni utvrđenim postulatima, te sam se vodio vlastitim uhom. Najdivnija stvar na svijetu – da mi je ta pamet bila kad sam ulazio dublje u rokenrol, ko zna gdje bih sada bio.

Oduvijek sam volio muziku euro horrora i američkih akcija, SF-a i trasha osamdesetih. Ta specifična elektronska muzika mi je pored prog rocka i disca vazda ležala i ne bih mogao nikad zamisliti ništa drugo u tim filmovima.

Tek sam prije godinu-dvije otkrio Carpenter Bruta, Perturbatora, Protectora 101, dodatno istražio Johna Carpentera i otkrio da specifični žanr koji sam gotivio nosi ime synthwave / outrun electro. Teme osamdesetih u novom ruhu. Odmah sam poželio raditi nešto svoje, ali me tehničko neznanje dijelilo od konzole za rad. Vremenom, uz pomoć nekoliko dobrih ljudi, uhvatio sam osnove i ovo što je postavljeno online se može posmatrati kao demo, kao rezultat radionice, workshopa, kako god želite. Ono što me vodilo kroz cijeli ovaj rad je ideja o apsolutnom minimalizmu i atmosferi, možda sasvim suprotno od ljudi koje sam gore spomenuo čija je muzika višeslojna i premazana sa milion slojeva. Mene je interesovalo da li mogu dok slušam nešto što radim zamisliti scenu iz omiljenog filma. Mogu. I to mi je bila najvažnija nit vodilja.

Ovdje postavljena muzika možda i nije u potpunosti synthwave po svim pravilima, ali je dovoljno retro da je više ljudi kojima sam istu poslao gura u taj žanr. Veselje je još veće u tome što sam postao član nekoliko grupa na Facebooku gdje sam otkrio da veliki broj producenata ove muzike zapravo dolazi iz istih krugova kao i ja i da su iz istih pobjegli iz apsolutno identičnih razloga. “Volim muziku, mrzim ono što je postala”, reče mi čovjek iza projekta Protector 101, aludirajući na heavy metal kao žanr i heavy metal kao scenu.

Belial Bradley je ideja na kojoj ću raditi u nastavku, a ovdje se nalazi i ‘tropjesni demo’ koji možete skinuti – minimalizam i nešto što nikad dosad nisam uradio.

Živjeli!