Prije čitanja pustiti ovaj video i slušati muziku koja je mene gonila dvadeset i jedan kilometar!
Vjerujem da ima onih koji će odmah po naslovu skontati o čemu se radi – sličnim naslovom počinjao je sličan tekst prošle godine. Nakon što sam u septembru 2014. godine istrčao svoj prvi polumaraton, upravo ovdje u Sarajevu dobio sam flajer kojim se promovisalo dvadeset i drugo izdanje Novosadskog polumaratona. Zbog svoje povezanosti sa Novim Sadom koja se ogleda u velikom broju dugoročnih i zabavnih poznanstava sa zaista sjajnim ljudima, odlučio sam spojiti ugodno sa korisnim i izabrati Novi Sad kao svoju drugu polumaratonsku lokaciju.
Stvari su bile malo drugačije u odnosu na pripreme pred sarajevski. Prva velika i usudim se reći krucijelna razlika bila je u samom poznavanju muke i nauke koja stoji iza trčanja polumaratona, barem u ovom rekreativnom smislu (čitaj: trčiš da ga istrčiš i da se dobro, dobro zabaviš). Nabavio sam bolje tene, što je bio ogroman plus u odnosu na one u kojima sam se pripremao prošle godine. Promijenio sam i način treniranja, odnosno na većini treninga sam izbacio muziku, što mi je oduzelo onaj adrenalinski udar u važnim trenucima, ali mi pomoglo da pazim na disanje i kretanje. Novosadski polumaraton je bio zakazan za dvadeset i deveti mart, što je značilo da ću glavninu svog treninga obavljati tokom zime.
U decembru i januaru sam i trčao, te je trčanje po snijegu veoma zanimljivo jer pored samog napora usred trčanja, paziš i na led i snijeg podno nogu. Moje neznanje je moja sreća, tako da je činjenica da sam kupio trail running tene sa debelim i čudnim đonom urodila time da nisam imao problema sa proklizavanjem za vrijeme trčanja vani. Ne mogu jamčiti da je povezanost između vrste tene i neproklizavanja utemeljena na stvarnim činjenicama, a ne samo na mom opreznom, sedam do osam kilometara na sat rolanju niz ulicu, ali nekako vjerujem da jeste.
Krajem januara sam se DOBRO ulijenio. Dobio i tri kile viška. Suludo vrijeme, malo rođendani, malo koncerti, malo druge obaveze. Krajem februara na pamet mi je palo i da odustanem, ali sam sam sebi očitao bukvicu i zamolio drugaricu J. da mi uplati startninu. Nema odustajanja!
Ostatak marta proveo sam debelo se zajebavši i davši četrdeset maraka koje nemam na teretanu kako bih trčao na traci. Bio je to onaj početak marta kada je snijeg udario ko lud. Sad, u tim momentima ne možeš baš sjediti i gledati dokad će se topiti, već ideš raditi. Na traku sam otišao jednom ili dvaput. Sunce je zasjalo tri dana nakon moje uplate, ja sam si neuljudno opsovao i izašao na sunce.
Većinu priprema odradio sam sa drugom M. koji je u daleko boljoj spremi od mene, ali svaki put me ispali za trčanje polumaratona. Tehnički, on nikad ne obeća da će trčati, a ja svaki put očekujem da ću sa nekim moći podijeliti strast i muku dugu dvadeset i jedan kilometar. I ovaj put me ispalio. Usrdno se nadam da je 17. maj i Banja Luka mjesto gdje ćemo obojica stati na traku.
DAN PRVI, 27.3.2015.
Nisam spavao. Završavao sam tekst za One World See i spremao stvari. Prezirem spremanje za put. Ne zbog činjenice da se bojim da ću nešto zaboraviti ili što sam lijen, već što sam jednostavno neekonomičan i grozno pakujem stvari. Torbak mi je oko pet ujutro ličio na biogenetsku platnenu mutaciju, a pored njega, imao sam još i kesu sa vodom i nekim slatko-slanim zajebancijama. Popio sam kafu trudeći se da ne zaspem za tastaturom. Bus je kretao sa dobrinjske autobuske stanice u šest sati i četrdeset minuta, pa sam se našao na istoj nekad oko pola sedam. Krenuh da uđem na peron i u bus, kad me ruka položena na prsa zaustavi popraćena riječima: A ĐE ĆEŠ TI DEČKO?
Nije mi trebalo mnogo da pretpostavim da se radi o kontroloru na peronima koji provjerava da li svi imaju karte i iako je u dubini duše jedan mali Sharan bio spreman da se posvađa zbog nepristojnosti pristupa njega kao zaposlenika meni kao klijentu, odmrmljao sam mu dobro jutro, pokazao kartu i izignorisao ga. Zaista, svijet je bolje mjesto kad ignorišeš budale, ali nije pravednije. Treba im vraćati svakom mjerom, pogotovo kad znaš da si u pravu.
Ulazim u bus Ristić Komerca koji mi automatski izaziva naviranje Igalo flešbeka. Opalivši si jedan mentalni šamar, dozivam se iz tog prazničnog PTSP napada i sjedam na jedno od mjesta. Jedini sam u busu. Vozač mi kaže da se smjestim gdje hoću, brojeve niko ne gleda. A pored toga što se brojevi ne gledaju, treba da mi jedina odrednica smještanja dupeta bude toplota- smjesti se gdje misliš da je toplije, kaže vozač. Meni je svejedno. Uz metričko silovanje filmske numere “Za Beograd” refrenom Za Novi, za Novi, firmom Ristić, firmom Ristić… uspijevam utonuti u san.
Budim se nekih pola sata pred bh. granicu i posmatram gradić za koji pretpostavljam da je Zvornik. Sivilo svuda oko mene. Sve je sivo – nebo, cesta, cement, kamen, rijeka. Jedino šarenilo dolazi sa grafita – trobojka i ćirilićni natpis Kosovo je Srbija. Kontam da građanstvu Zvornika u tom sivilu jednostavno lakne kada se uvjere da su vanjskopolitički odnosi tuđe države i korelacije i dalje na mjestu. Odmah svi kolektivno zaboravimo na vlastitu žeđ i glad. Na Karakaju (granični prijelaz) nas propuštaju bez problema, a kako stižemo na srbijansku granicu, ja predosjećam da će me skinuti sa busa. To je moj najdraži granični prijelaz. Uzimaju mi pasoš, izlaze vani, vraćaju se nazad i kažu: “Šarić? Može malo stvari na pregled, molim vas…”
Koliko me sjećanje služi, dosad sam najmanje četiri puta skinut sa busa na ovoj istoj granici, a jednom čak i do gola u jednom od kontejnera. Prvi put to se desilo kada sam putovao na Exit (I novinari se drogiraju, reče veseli granični policajac skidajući me sa busa i obustavivši prijevoz na četrdeset minuta), drugi put u povratku sa Exita, treći put kad smo putovali u Novi Sad da sviramo sa Motherpigom (tad sam bio skinut do gola, a sumnjivi smo bili, što je jedan policajac rekao, upravo zato što smo imali sve ispravne dokumente, uključujući i ATA Carnet).
Iznenadio sam graničnog policajca preuzevši inicijativu i sam ušavši u kontejner u koji me on htio uputiti. Pitao me da li sam ranije zaustavljan, objasnio sam mu da jesam. Izvadio sve iz ruksaka, novčanika, bez da sam sačekao njegove instrukcije. Razvezao martinke. Bio sam spreman da jednim potezom u maniru striptiz majstora zbacim hlače na pod i ostanem samo u gaćama, no čini se da su i oni bili svjesni da ne nosim ništa ilegalno preko granice (niti bih da imam potrebu za ičim ilegalnim isti sadržaj nosio PREKO, već bih pronašao u državi u koju idem). Poželili su mi sretan put i tako smo nastavili dalje. Obavezno zaustavljanje kod Miće Bradine donijelo je dva noviteta. Prvi nisam vidio, ali su mi kasnije rekli, skinuo je Šešeljevu sliku iz kafane, valjda zbog međunarodnih gostiju. Drugi je nekontrolisano jak wi-fi signal koji nije zaštićen šifrom, tako da sam stajao ispred kafane i bez problema provjerio mailove i javio se raji putem Vibera.
Na novosadsku stanicu stižemo oko tri sata. Izlazim izlomljen iz busa gdje me dočekuju J. i E. Doze zagrljaja, poljubaca i sličnih emotivnih peripetija. Odlazim da ovjerim kartu za povratak nazad u ponedjeljak ujutro. Kad smo to završili, J. nas vodi u lokalni birc Bezec. Bezec je kafanica, što stoji i u samom nazivu, uređena u stilu dnevnog boravka. Vidio sam bruku takvih objekata, ali sada kada treba da uporedim, ne mogu se sjetiti nijednog. To je lokalna kafanica gdje J. izlazi sa drugovima, pa smo sjeli tu u baštu. E. naruči neki super sok (citrus miks), J. pivo, ja kafu. Poslije kafe, a valjda pod utjecajem činjenice da sam došao u drugi grad i da nemam obaveza doli polumaratona, odlučujem da će petak biti dan za odmor, subota dan za trening. Nastavilo se tako što su nam se sat po sat počeli pridruživati i drugi ljudi iz Novog Sada, mahom kolege novinari, pa ih slušam, pa čujem iste muke, s tim što su oni zaposleni, ali mi ne izgleda kao da je iko od njih na zelenoj grani. Pili smo pivo, grickali kikiriki, igrali vukova i seljana (prekomplikovano da vam objasnim, imate aplikaciju ovdje, pa skinite) i neki zaključci su se nametnuli sami od sebe: ženama se u ovakvoj igri ne treba vjerovati, a muškarci su naivni da naivniji ne mogu biti.
Kao kolege novinari i ja kao utjecajni bloger (zajebancija na blogere koji su u ovim zemljama sve samo ne utjecajni) dotakli smo se i teme dolaska Neleta Karajlića u Sarajevo. Poprilično sam površno pojasnio svoje stavove, odnosno prepričao svoj tekst na tu temu. Ono što me blago rečeno iznenadilo bio je razgovor koji smo imali o stanju kulture u Novom Sadu i Sarajevu, gdje sam ja rekao da imam osjećaj da Sarajevo srlja u jednu rupu iz koje će se veoma teško izvući, a na šta su svi slegnuli ramenima i rekli, parafraziram: jebi ga, sporo to ide, bili ste bombardovani četiri godine. Iznenadilo me je to i rekao sam im da je sasvim u redu, pošteno i časno da ljudi sagledavaju stvari onakve kakvima jesu, ali da je upravo taj pošteni odgovor najdraži odgovor ovih koji vole evocirati ratne uspomene i postratne traume. Nama je potrebno nešto drugo, rekao sam Novosađanima, nama je potrebna kurčevitost postnacističke Njemačke, pa da krenemo da radimo na sebi i da se dignemo. Znam, drugačije su okolnosti, trenuci u historiji i zakoni, ali istina je i da svaki put malo sebi bljucnem u usta kada čujem dvadeset godina kasnije da je u Sarajevu bio rat.
Ono najdivnije u cijelom razgovoru koji se tu i tamo doticao politike bila je činjenica da nisam bio okružen ostrašćenim, već poprilično (ko će ti ga znati nakon onoliko Jelena) razumnim ljudima koji mogu stat i slušat, a ne samo lupetat. To su neke od stvari koje mi nedostaju u sredini u kojoj živim. Noć je završila sa brutalno bogatom porodičnom vegetarijanskom picom i Budvarom u konzervi u stanu J. i E. koji se, kako oni kažu, nalazi u centru grada, pa zbog toga J. nosi titulu kremašice. (inače to nije njen stan, ali zajebancija nikad nije na odmet).
DAN DRUGI, 28.3.2015.
Probudili smo se poprilično rano i na svu sreću bez ikakve glavobolje. Nakon što sam popio kafu i posjetio toalet nekoliko puta (hvala bananama i magneziju u tabletama), bio sam spreman za posljednji trening pred polumaraton. J. mi je objasnila da imam tartan trasu dužine 2,5 kilometara na Keju, pa je bila i dovoljno ljubazna da me izvede i pokaže mi gdje se to nalazi. Nakon dva skretanja, izbio sam na obalu sa koje sam gledao u Petrovaradinsku tvrđavu, mjesto održavanja Exit festivala. Novosadski kej ide uz dunav, a kej je inače, ako me Google dobro služi, riječ francuskog porijekla kojom se označava zid pokraj riječne ili morske obale, put između vode i kuća i ozidana obala. Novosadski kej, odnosno onaj dio koji sam ja uspio vidjeti, ide uz Dunav i služi kao šetalište i mjesto za trening građanima. Trčeći po tartan trasi dugoj 2,5 kilometara i označenoj na svakih pet stotina metara, tugaljivo sam uzdahnuo i upitao se da li će Sarajevo ikada imati nešto ovako. Jeste, bio je siv dan, kišica je padala, Dunav je bio mutan, ali trčeći tom stazom i presrećući kolege i kolegice koji su se mahom spremali za sutrašnju trku, ne možeš, a barem na trenutak ne osjetiti kao da trčiš u Majamiju za vrijeme rijetko oblačnog dana. Staza je zaista odlična, što se mene tiče, ništa joj ne fali.
Otrčavši dva kruga po stazi i spojivši nekih pet i kusur kilometara otkrio sam boljku Novog Sada, odnosno komplikaciju koju moram izbjeći za vrijeme polumaratona. Ja sam navikao trčati uzbrdo i nizbrdo, tijelo mi se na neki način programiralo, tako da tačno znam gdje trebam kad trčim po Sarajevu usporiti, a gdje ubrzati. Novi Sad je ravan k'o daska i najveća anomalija koju ćete sresti na površini je ležeći policajac. Ta ravnica daje tijelu lažni osjećaj sigurnosti, te sam umro nakon dva kilometra, da bih tek naknadno utvrdio da sam ih istrčao mnogo brže nego što bih inače! To je do te ravnice koja te uvjerava da se ne umaraš, nemaš osjećaj dinamike, pa samim tim bez problema ulijećeš u zamku.
Alkohol unešen prošlog poslijepodneva izašao je iz mene u tih pola sata trke, te sam se lagano uputio ka kući. Ostatak popodneva proveo sam hodajući Novim Sadom sa E. jer je J. morala ići na posao (novinarska prokletinja je to, radne su subotnje noći). Poklopilo se nekoliko sretnih okolnosti: od startnine je ostalo para (koštala je manje no što sam mislio), te sam dobio odličan popust na Darkwoodova izdanja Walking Deada, pa je bilo sasvim logično da ću popuniti kolekciju. To me poprilično razveselilo. Potražite Bulevar Books u Novom Sadu, ali se ne penjite na drugi sprat ukoliko volite stripove i nemate para, vodopad suzica sam ispustio vidjevši šta oni sve imaju u ponudi, a ja ne u posjedu.
J. je trebala snimati intervjue sa bendovima u sklopu drugog izdanja Ass Kicking Festa u CK13, klubu u kojem sam svirao sa Motherpigom prije i-hi-hi godina, pa smo E. i ja tu noć završili tamo. Ideja je bila sljedeća: nekoliko piva i brišemo, moram spavati i nema smisla da se opijam jer Novosadski maraton donosi jedan veoma težak uvjet, a to je trka trajanja dva sata i trideset minuta. Naravno, bivajući svinja i nesretnik kakav jesam, nekoliko piva je postalo previše piva, a usput sam sreo i ljude sa kojima sam se realno trebao vidjeti u Novom Sadu, ali nisam imao dovoljno vremena niti želuca da izdržim tu navalu emocije i alkohola. Eskivirao sam sve rakije i završio na indeks sendviču.
Sjećanje na historijat istog mi je malo mutno, ali evo kako sam ja to otprilike skontao: indeks sendvič je u jednu ruku gastronomska senzacija Novog Sada koja dolazi u mesnoj i vegetarijanskoj varijanti, a sastoji se o toga da (pričam ovdje o vege varijanti koju sam ja jeo, mesna varijanta ima uključeno meso) se gljive poprže između sira, te da se ta sočna sredina sendviča stavi u svježu, hrskavu kiflu krcatu salatom i namazima koje ne možete ni zamisliti. Indeks je vrsta alkoholne spužve, odnosno one vrste sendviča koja trijezni i vraća čovjeka u budno stanje. Iako sam upozoren da će mi veliki možda biti prevelik, ispao je sasvim dovoljan (iako je zaista ogroman) i mnogo mi je žao što sam pojeo samo jedan tu noć. Dakle, indeks sendviči, Novi Sad, to se ne propušta.
U kuću smo ušli oko pola dva, a kada je počelo ljetno računanje vremena, bio sam svjestan da sam izgubio još jedan sat sna. Divno, kakva priprema za polumaraton. Nevjerovatno.
DAN TREĆI – NOVOSADSKI POLUMARATON, 29.3.2015.
Polumaraton počinje u jedanaest sati. Budimo se nekad oko osam ili devet, ni sam nisam siguran. Zahvaljujem se i bogu i vragu na činjenici da mamurluka nema, ali se osjećam kao isušena grana. J. mi nudi kafu, znam da mi je od nje muka kad idem trčati, ali ipak pristajem na malu šolju. Prva tura odlaska u toalet. Pijem prvu dozu magnezija. Druga tura odlaska u toalet. Jedem bananu i sadržaj kesice sa naljepnicom energy mix (bademi i slična čuda). Treća tura odlaska u toalet. Još jedna tableta magnezija. Još dvije ture odlaska u toalet. Osjećam da sam ono malo vode što sam imao u organizmu izbacio na dupe. Bit će zajebano, govorim sebi, ali ne želim reći naglas. Bojim se da će postati istina ukoliko me čuju i ostali.
Izlazimo iz kuće oko deset i dvadeset, sa idejom da na startnoj crti budem oko dvadeset minuta do polaska. Ja sam naoružan flašicom česmovače. Kruži priča da je vodovod u Novom Sadu blagosiljan od strane nekog popa, to je grad kojim teče sveta voda, egzorcisti su apsolutni nepotrebni. Na Trgu slobode već je okupljen ogroman broj ljudi, statistike kažu, više od 1100 učesnika. Meni stomak burgija, ali uspijevam razaznati da su turbulencije uzrokovane uzbuđenjem. Voditelj programa preko razglasa poziva polumaratonce da priču startnoj liniji jer je to prva kategorija koja će krenuti. On završava, sa razglasa lomi ZZ Top i stvarka Tush. Krajnje nerealan moment, ali treba biti realan i reći da su Novosađani jedna velika gospoda i da, ako išta znaju, znaju šta je rokenrol.
Stajem na liniju. J. i E. govore da će na pijacu, pa ćemo se naći u jednom trenutku na traci. Provjeravam gdje mi je iPod. Namještam ponavljanje albuma. Odlučio sam da trčim uz Trilogiju, sabrana tri EP izdanja francuskog Carpenter Bruta. Čovjek ima taj sjajni retro, synthwave udar koji motivira. Bojao sam se da će mi trčanje dvadeset i jednog kilometra biti dosadno, odnosno teško zbog prošlonoćnog idiotiziranja.
Kreće otkucavanje, ruke su u zraku, ljudi počinju trčati u mjestu. Srce automatski počinje lupati mnogo brže nego prije dvadeset minuta. Jedinica se na digitalnom satu pretvara u nulu, a sekundu kasnije u jedinicu. Počelo je. Hvatam satelit i aktiviram sat. Treba mi nekih pola minute da prijeđem startnu liniju, a prije no što sam to uradio, šokiram se najgenijalnijim potezom u sportskoj historiji u kojoj sam ja uzeo učesništvo ikad.
Dvadeset i drugi Novosadski maraton je započeo pjesmom “Highway to Hell” benda AC/DC.
Dopustit ću vam malo da upijete informaciju i količinu apsolutne genijalnosti osobe koja je polumaratoncima, bili oni profesionalci ili idioti kakav sam ja, na startu trke od dvadeset i jedan kilometar pustila rock'n'roll klasik, zvučni srednji prst konformizmu koji je otpjevao frontmen kakvog više nema i koji je završio karijeru ugušivši se u vlastitoj povraćotini. Pustiti “Highway to Hell” na početku polumaratona je najgenijalniji potez kojem sam svjedočio u jako, jako, JAKO dugo vremena.
Pošto ne poznajem dijelove Novog Sada, opisat ću generalno nekoliko stvari koje su mi ostale u sjećanju. Iako smo mi prije polumaratona gledali neku mapu, ispostavilo se da se trči potpuno druga i da su u pitanju dva kruga po cestama Novog Sada. Pomalo je to ubistveno za mozak, ali to i nije bio toliki problem koliki nevjerovatna smjena jakog vjetra i sunca koje su me čas tjerali da se mrznem, čas da se preznojavam.
Osnovna i jedina zamjerka na polumaraton i organizaciju ide na djelovanje okrepnih stanica, odnosno punktova gdje se dijeli voda. Koliko sam ja uspio primijetiti u stanju svog bunila, vidio sam jakne Crvenog Krsta (jesam li lud?), pa pretpostavljam da su osvježenja dijelili volonteri i volonterke u timu sa ljudima iz organizacije. Dobro je što su klinci dobili odgovoran posao, loše je što sam na tri okrepne stanice bukvalno morao otrgnuti polupunu čašu iz ruku cura i momaka koji su radili jer nisu bili dovoljno efektni, pa su plastične čaše razdvajali dok im se gomila približava, da bi se tek onda zajebavali sa petolitarskim bocama. Sporo. Ne samo sporo, već i veoma potresno za osobu kakva sam ja kojoj je voda neophodna i to u velikoj količini. Dobar element su bile podjele mokrih spužvi koje su me spasile od polunesvijesnog stanja kada sunce opali (džaba i kačket koji sam imao na glavi).
Čas sam bio suh, čak mokar. Oko desetog kilometra, pridružili su mi se E. i J. na biciklima, te sam sa njima, uvidjevši da imam dobro vrijeme, odlučio ući u komfort zonu i trčati uz razgovor jer sam vidio da mi je disanje poprilično plitko, a noge teške.
Držao sam se odlično sve do, recimo, petnaestog kilometra, kada sam osjetio žestoku bol u desnom stopalu, istu onu koju sam zaradio u Sarajevu. Pravo sam se uplašio, te sam odmah, preventivno, odlučio usporiti, razgibati nogu, hodati gdje je potrebno i trčati lagano, sve u boljim, manje haotičnim omjerima nego u Sarajevu. Pošto nisam, na svoju sreću, bio dovoljno glup da se ozlijedim na treningu kako sam to uradio pred prvi polumaraton, sve je bilo puno lakše. Ispred mene je bila još jedna žena koja je očigledno patila od istih problema, jer sam vidio da hoda, trči, pa se razgiba na trotoaru na isti način na koji sam ja to radio (da opustiš petu i tetive, postaviš stopalo uz trotoar i naginješ se tako da potkoljenicu privlačiš stopalu).
Otkrio sam da mi je ostao još kilometar do kraja i da bih mogao ići na 2:20, te sam se zaletio, ali noga me ipak nije htjela slušati. Kroz cilj sam prošao, ako je vjerovati satu koji sam aktivirao kada je startovao polumaraton (ne onda kad sam prešao startnu liniju), a ugasio onda kad sam prešao kroz kapiju, u desetoj sekundi dvadeset i prve minute drugog sata. Vjerujem da će se službeni rezultat (koji još nije objavljen) veoma malo razlikovati u odnosu na ovaj sa mog sata, a ovaj u odnosu na onaj službeni sarajevski kaže da sam požurio dvadeset minuta, što je, ako mene pitate, i više nego zadovoljavajuće u odnosu na postavljeni cilj i očekivanja (završi ako mogneš).
Nakon što sam primio medalju i čestitke od nekoliko prisutnih ljudi koji su završili prije mene, napravio sam grešku, pa sam popio neku sponzorsku otopinu za rehidraciju koja me natjerala na žestoko podrigivanje. Sekunda mi je falila da povratim. Došli smo nazad u stan, prošetavši sunčanim Novim Sadom. Prije no što sam pao u san uspio sam se istuširati. Sjedivši na rubu kade i hladeći tabane mlazom vode, prelazeći prstima preko raspuknute kože peta i bacivši pogled na otužno nabrekle iziritirane bradavice i maljav stomak, skontao sam da bi najtužniji pogled na svijetu bio pogled bolničara na moje debelo i dlakavo tijelo ukoliko bi me srčani udar ubio. Još gore, kada je bila mala i čudnog oblika, pa ne bi bilo teško ni da se ovakav zdepast zaglavim u istoj. Pokošen temperaturom koja me nije uplašila kao prvi put, sa vidno manjom upalom i nogom koja nije ni jedne sekunde bolila onako kako me bolila u Sarajevu nakon hlađenja, utonuo sam u san na udobnom kauču.
Nakon spavanja, pojeo sam četvrtinu porcije porodičnog sladoleda, paradajz supu i popio dvije kafe. Jesti ništa drugo nisam mogao. Ostatak nedjelje proveo sam pakujući se, spremajući prljavi veš za radoznale graničare i gledavši seriju Peaky Blinders.
ČETVRTI DAN, POVRATAK, 30.3.2015.
Začuđujuće lako buđenje oko sedam. J. me slijedila oko sedam i dvadeset. Popili smo brzu kafu, a onda me ona izvela, prvo do pekare gdje sam kupio nešto za pojesti, a onda i do stanice gdje sam čekao bus četvorku da pičim za autobusku stanicu. Novi Sad je to jutro bio manje siv nego prethodnih dana. Prepoznavao sam ulice i bio uvjeren da bih sad mogao pronaći put do J. i E. bez pomoći. Džaba mi boravak u Novom Sadu po ne znam koji put, nisam toliko puno hodao, većinom sam se vozio.
Sačuvane dinare nažalost nisam potrošio. Mislio sam da ćemo stati kod Miće Bradine, da popijem jednu kafu i uhvatim malo konekcije. Nismo stali. Ili možda jesmo, ali ja sam spavao. Na granici, granični policajac me samo pitao da li sam ikad pregledan na ovoj granici. Rekao sam da jesam i da sam spreman da budem pregledan opet, a da sam bio na polumaratonu. Momak je mlad, valjda je uvezao da mi je ruksak pun prljavog i smrdljivog veša. Pustili su me bez problema.
Novosadski polumaraton donio je neke nove važne podatke u moj kvazi sportski život: ne treba cugati do nekih doba, pogotovo ne kad gubiš sat vremena zbog pomjeranja sata; ne budi lijen i kupi hanzaplast za bradavice da ne krvariš kao idiot; ravno nije isto što i snaga; volim Novi Sad; volim Vojvođane i Vojvođanke; koliko se meni čini – sve sam bolji u ovome!
Sarajevo i Novi Sad vise na zidu, molim Banja Luku da se pripremi!