Pokušavam doći sebi, koliko sam kreten, pokušavam da skontam i da na neki način rezonujem, na bilo kakav način da pokušam rezonovati sliku koju sam maloprije NA SVOJU SVOJU ŽALOST imao priliku vidjeti.


Facebook sa svim svojim prednostima i manama ponekad donese i neke zaista užasavajuće stvari. U mom News Feedu osvanula je slika psa, vučjaka, kojem su prije nekoliko dana (koliko sam ja skontao, na dan održavanja utakmice Portugal-BiH) nepoznati počinioci (ili počinilac) raznijeli njušku petardom.

Nikad nisam imao fizičke reakcije na slike mučenja ni torture. Mentalne naravno nikad nisu izostale. No ugledati psa krvave njuške, tj. psa bez gornjeg dijela njuške je bilo previše. Povratio sam. Povratio sam sam od sebe, nisam mogao zadržati hranu u sebi. Upravo sam završio sa čišćenjem tastature i poda koji sam ispovraćao do puta u toalet. Kada jednostavno ne možete zadržati fizički nagon.

Nakon toga obuzela me… tuga? Bijes? Plače mi se, ne plače mi se, ne znam šta mi je. Iskreno, ne razmišljam o tome šta pišem, želim samo to da istresem iz sebe.

Sliku vam neću postavljati ovdje jer ne želim da doživite što sam doživio i ja.

Pokušavam dati odgovore sebi na dva pitanja. Zašto me šokira scena nasilja nad životinjama i djecom više nego scena nasilja na ljudima? Niti imam dijete niti sam ikad u životu imao ljubimca, imao sam samo kanarinca jednom. Možda zato što su djeca najiskrenija bića na svijetu i možda zato što sam stopostotno jebeno siguran da nijedan pas ne ujeda zato jer mu je ćeif, nijedna životinja ne ubija iz užitka i DUBOKO VJERUJEM da nijedan pas nikad ne bi zagurao čovjeku petardu u usta i raznio mu glavu.

Kakav monstrum može zaliti psa solnom kiselinom? Kakav gad može psu raznijeti vilicu? Ne samo to, ti činovi se ne dešavaju odjednom, nego ti moraš uzeti solnu kiselinu, presuti je u posudu, naciljati psa, pomjeriti ruke, uskladiti koordinaciju ruke i oka i gledati psa kako gori… ti moraš uhvatiti psa, ugurati petardu u usta, SLUŠATI ga kako cvili, posegnuti za upaljačem dok držiš njušku, upaliti, prinijeti plamen, zapaliti, gledati kako petarda šišti i gledati kako raznosi njušku psu…

Moj drug, dobar čovjek, psiholog, čovjek koji gleda i posmatra svijet na veoma sličan, ako ne i isti način kao ja, pokušava kroz profesiju da mi opiše; postoje razlozi da se ljudi tako ponašaju, to se radi i djeci i životinjama – manjak ljubavi, mala čuna, nedostatak samopouzdanja…

Ja ne slušam, ja ne vidim, ja ne mogu shvatiti, ja jednostavno ne mogu primjetiti da išta od ovog te može natjerati da uništiš ŽIVOT. Imam osjećaj da živim okružen monstrumima maskiranim u ljudsku kožu.

Predlažem ”oko za oko, zub za zub” kaznu: politi ono idiotkinju solnom kiselinom. Pronaći ovog/ove majmuna/e i zagurati im petarde u usta. I kad ih unakazimo i ubijemo, opet ćemo se osjećati prazni i ništavni jer nikad nećemo moći shvatiti, zašto, zašto, zašto? Ovaj svijet je poludio, ovaj svijet je otišao kvragu, ova bolest je duboko u nama.

Ja nisam vegetarijanac, ja nisam PETA-in volonter, ja nisam osoba koja žele pametovati, ja samo želim shvatiti, želim da mi neko objasni – u kakvom svijetu ovo živimo?