Slušao sam: Helem Nejse – Go u gostima

“Jarane, jesi sluš’o Helem Nejse?”
“Kako ba nisi sluš’o Helem Nejse?”
“Jesi čuo onu obradu Helem Nejse, ima na Facebooku…”
umetni pitanje i čuđenje Helem Nejse?”

Primijetio sam da je od odgovora ‘nisam’ još konfuznije kad kažem ‘šta ba sluš’o – svir’o sa njima’.

Prije Helem Nejsea, bilo u formi radijske emisije, pozorišne predstave ili rep dvojca, postojala je grupa Flowmotion koju su činili Gaggo (danas Čika Gagara), Chane (danas Stihomir Klepić), Melody i Fire. Aktivni od 2007. do 2010. godine, Flowmotion je bio više-manje standardan kvartet MC-ja koji su ipak, zbog svog kvaliteta, uvijek bili rado slušani i viđeni u sarajevskom podzemlju prije deset godina, kada si i mogao opušteno doći na rep parti bez bojazni da će ti neko nauditi semplovanom harmonikom i 7/8 beatom. Iza sebe su ostavili dva izdanja, album “Bili smo drukčiji” i mixtape “Stvar je u masnoći”.

Došlo je do tumbanja u postavi i Flowmotion se transformisao u Strava Školu, sarajevski, u apsolutnom nedostatku želje da žanrovski sitničarim, rap-rock bend. U prvoj, krajnje neuspješnoj postavu tog benda, svirao sam i ja. Kako mi bas gitara baš ne ide od ruke, a i ostali članovi te postave su bili više entuzijasti po pitanju naduravanja nego sviranja, bilo je sasvim jasno zašto su Gagara (Gaggo) i Stihi (Chane) odlučili da produže dalje. Melody i Fire nisu ispali iz priče. Melody se vratio matičnom imenu Matija i dobio zaduženje da pazi na gitarske zvuke u Školi, dok je Fire kao Irfan Avdić bio zadužen za uspješnu realizaciju video spotova Strava Škole, bilo u ulozi režisera, montažera i/ili kamermana. Strava Škola je svirala tu i tamo, objavili su EP “Mujo Pljuje”, a uskoro bi trebao biti objavljen i njihov debi album. Da li će se priča Strava Škole nastaviti, to iskreno ne znam, ali trenutni angažman vodećeg dvojca oko imena Helem Nejse govori mi da je ajkula progutala zlatnu ribicu.

No to nije i tako loše, jer se Helem Nejse u posljednje tri godine pretvorio u istinski brend. Počevši kao radijska emisija na Radiju Otvorena Mreža, Helem Nejse su Primus za generaciju koja se Primusa ne sjeća, ali dobar format je dobar format. Da li će vam se Helem Nejse svidjeti u svom radijskom formatu, zavisi isključivo od vaših afiniteta i otvorenosti. Meni pola njihove priče i zajebancije zvuči vanzemaljski nepoznato, što ne znači da ne osjetim da je cijela jedna nova generacija ljudi počela vjerno slušati radio upravo rada Helem Nejse ekipe. Budimo iskreni, u eteru odavno nije bilo emisije koja je uspjela uraditi ono što je uradio Helem Nejse.

Album je u digitalnim i CD formatima objavila nova bosanskohercegovačka kuća Periskop Records (savjetujem da kupite CD). “Go u gostima” predstavlja čvrsto uokvirenu priču radijske emisije, sa jednom bitnom razlikom. Dok je Helem Nejse Radio Show donekle poznat po šlampavijem produkcijskom pristupu (živi jingleovi i parodije) koji dobro rezonira ne samo sa publikom koja shvata smisao emisije i tematike, već i sa nama koji imamo pankerski DIY mozak, ništa na “Go u gostima” nije prepušteno slučaju. Svaka od jedanaest pjesama zvuči produkcijski fantastično. Većinu albuma producirao je Haris Saračević (Billy Andol), dok su za dvije numere bili zaduženi i nadaleko poznati i razvikani producenti Koolade i Billain. Muziku za album je radilo nekoliko različitih bitmejkera, što se srećom ne da primijetiti; rijedak je slučaj da se okupi ekipa koja tako dobro pogodi senzibilitet MC-jeva.

Audio šamar na samom početku: album otvara “Bosnia”, tmurna i realna slika Bosne i Hercegovine gdje Gagara i Stihi ponajmanje zvuče kao Helem Nejse na koji smo svi navikli. Takve vrste obrata su mi najdraže jer jasno pokazuju da nikad ne možemo znati šta se iza brda valja. Refren numere je dubiozno zarazan, sa englesko-bosanskom kombinacijom riječi i samim tim meni najlošiji dio pjesme za koji vam garantujem da će biti horski pjevan pri bilo kojem živom izvođenju.

Naslovna numera smiruje tenzije i emocije nakon ode današnjoj BiH. Radi se o uvrnutom storytellingu iz prvog lica koji obiluje klišejima i nama svojstvenim mahalaškim pristupom. Šaljivi dijalog između domaćina i gostiju koja je ispisan kroz naizmjenične rime Stihomira i Gagare ni u jednom trenutku ne prestaje zabavljati, a obraćanje ženi u samom finalu pjesme (bukvalno dvije posljednje riječi u numeri izgovorene bez muzičke podloge) su najveći dragulj u kruni.

Imamo generaciju više-manje nesposobnih i zaglupljenih ljudi koji ne razmišljaju o životu, već gledaju kako će preživjeti sat i dan. Roditelji te generacije, prvenstveno majke, osuđene su da i dalje daju cvaje u godinama kada bi trebale da ponovo uzmu svoj život u ruke nakon pola života posvećenosti djeci i uzdizanja iste u radno sposobne i samostalne subjekte. O tome govori numera “Stara” u kojoj dvojac iz uloga domaćina i gosta prelaze u uloge dva parazita koji razgovaraju sa svojim majkama prije nego im u refrenu zatraže novac. Autentičan stil govora i iznošenja nesuvislih komentara mi toliko okreće želudac da je sasvim jasno da je “Stara” odlična pjesma, ali da ne donosi i lagano iskustvo slušanja.

Na albumu se nalaze i četiri numere sa gostima i gošćom; singl “Nemam” predstavio je album “Go u gostima”, a liričko ispucavanje na liniji sa Edom Maajkom rezultiralo je sigurnim radijskim hitom. Iako Edo zaslužuje sve pohvale za dosadašnji rad i karijeru koja je definisala bosanskohercegovački, ali i regionalni rep, Helem Nejse dvojac je onaj kojem se treba odati počast za “Nemam” jer su uspješno doskočili na Edinu stepenicu, parirajući mu i davši nam do znanja da su stigli novi majstori hodanja po žici gdje se sa jedne strane nalazi provalija podzemnog repa i njegovih ideja, a s druge komercijalnog zvuka.

Kada su nastupali u revijalnom dijelu programa Red Bull Raplike prošle godine, gledavši nastup Helem Nejsea prokomentarisao sam da bi sigurno puno bolje komercijalno prošli da su iz Hrvatske jer mi vuku u neku ruku na stranu osječkog repa kakav predstavljaju Kandžija i Sett. Kad ne lezi vraže, Kandžija je gost na tripoznoj “Visoki C”, numeri koja zvuči kao iščašena antologija naizgled nepovezanih scena koje se dešavaju unutar dvadeset i četiri sata u istoj ulici.

“Espanjola” je pjesma koja mi je izvukla osmijeh na lice prilikom svakog slušanja: u potpunosti odrepana na španskom (koliko je isti gramatiči ispravan, ne bih znao), te je nemoguće ne pomisliti na “Los Grandes Exitos En Español” Cypress Hilla. Tvrd beat ukrašen je odličnim gitarskim semplom, a gost Shtela (Capital City Crew) zapravo je najmekši element pjesme, davši nam do znanja da se sa španskim snalazi ipak malo bolje nego Helem Nejse. Iako “Espanjola” najvjerovatnije neće biti komercijalno prihvaćena, ipak je u samom vrhu po kvaliteti na ovom albumu.

Meni najslabije gostovanje ostvarila je Banjalučanka Vanja Mišić. Ova pjevačica koja sarađuje i sa grupom Moondance otpjevala je refren na pjesmi “Ja Ja Ja”. Problem njene izvedbe zgurane na dobar beat i sasvim solidne versove koji nose određenu ideju je činjenica da je sasvim očekivana, obična i ni po čemu posebna. Nažalost, u ovoj kombinaciji ispala je još jedna cura koja dobro pjeva, što je za mene smrt. “Ja Ja Ja” me jednostavno ne nosi, što ne znači da neće i ostatak publike.

U istom univerzumu gdje je rođen Elvis iz Edine “Legende o Elvisu”, rodila se i Ema, protagonistica istoimene pjesme. Ovaj sjetan, ali pozitivan storytelling je skriveni hit albuma. Vrijeme leti, u tom je sva ljepota, na Zemlji nema ništa osim života, govori Stihomir i najvjerovatnije nesvjesno sabija budističku filozofiju na traku. Priča o Emi je dokaz one da puno smisla za humor ima dragi Bog.

“Vodič kroz Sarajevo” je u jednu ruku lokalizirana verzija pjesme “Bosnia”. Analiza onoga što Helem Nejse danas posmatra i vidi kao Sarajevo je bolno tačna i najvjerovatnije jedan od razloga zbog kojeg se Nele ne konta vratit. Živimo u mahali koja spontano sagorijeva u mislima da je važnija i mentalnom upiranju, dok vrijeme ide dalje. “Fudbalska” ima jako dobar refren, ali tematiku i obraćanja na teme koje mene ne zanimaju, pa sam je nažalost u preslušavanju albuma najčešće i preskakao. Jebi ga, veze nemam kako igra Raul, ko glumi faul i zašto bi iko imao potrebu da ode na sportsko takmičenje i nekom psuje sestru.

Album zatvara “Nedjelja” – kraj je početak, odnosno kraj albuma odaje počast početku, odnosno radijskoj emisiji od koje je sve počelo. Ova pjesma mi stvara mio osjećaj u trbuhu, što ne garantujem i vama. U istoj je savršeno definisan onaj osjećaj ljubavi i uzbuđenja uzrokovanog radom na radiju, što svi mi koji smo odrasli i/ili sazreli na određeni način uz ovaj medij možemo shvatiti.

“Go u gostima” nije savršen album od početka do kraja, ali je savršen sarajevski lonac: u istom se krčkaju Neletovo Pušenje, rep izraz koji pokazuje obzir i prema radijskoj publici, sarajevska sadašnjost i mnogo dobrih ideja i ljubavi ujedinjenih u želji da se stvori nešto novo i autentično.

Straaaaašan djetam.  

  • Sharan

    Slobodno komentarišite!