Igrao sam: YOOKA-LAYLEE

Iako sam načelno uvijek uživao u Nintendovim naslovima, barem kada bi mi se pružila prilika da iste zaigram, nikad nisam bio vlasnik Nintendovih konzola. Imam nekoliko lijepih sjećanja na Nintendo: igranje Star Foxa krajem devedesetih, povremena mlaćenja u Street Fighteru, nekoliko neprospavanih noći uz Super Mario 64. Sva ta sjećanja vezana su za posuđene konzole, inače u vlasništvu mojih nekadašnjih prijatelja.

U doba Nintenda 64 i prvog Playstationa, mnogo je vremena ulagano u 3D platformere. Bio je to perfektan podžanr koji je uspješno inkorporirao stare i nove ideje, poznate mehanike i (tada) moderne tehnološke domete. Svaka od konzola imala je svoje konje za trku: Nintendovim svijetom neprikosnoveno je vladala kompanija Rare sa Banjo-Kazooie i Conker igrama, dok su Playstationom dominirali Crash Bandicoot i Spyro The Dragon. I na kraju krajeva, nije bilo važno koju ste konzolu odabrali tada – svaka od tih igara pružala je sate i sate kvalitetne zabave.

Yooka-Laylee su najnoviji heroji platformera objavljenog prije dva dana na konzolama i kompjuterima. Simpatični kameleon i šišmiš direktni su nasljednici Banjoa i Kazooija, i to ne samo kao spiritualni nasljednici jednog od najvoljenijih platformera svih vremena; Playtonic Games čine ključni ljudi Rarea koji su radili na svim njihovim hitovima devedesetih godina. To je novom naslovu dalo određeni vjetar u leđa, pogotovo za vrijeme Kickstarter kampanje. Međutim, niko u trenutku sreće i uspjeha ne računa na drugu stranu medalje, a u slučaju svih idejnih i spiritualnih nasljednika je bijesna, fanatična publika koja prati i dvaput mjeri svaki potez.

U šarenom svijetu, zli dvojac Capital B i Dr. Quack (dvojac iznad) napravili su usisivač knjiga koji svjetsku literaturu pretvara u novac. Ista naprava usisa i knjigu naših junaka koja se onda raspe na desetine stranica koje treba skupiti… uključujući i hiljade pera, desetine duhova i tako dalje. Yooka-Laylee tako nastavlja tradiciju collectathona, igara čija mehanika i dugotrajnost su bazirane na potrebama ljudi da se ponašaju kao hrčci koji moraju skupiti i nagomilati sve što nije čvrsto zakovano za tlo ili zid.

Svijet Yooka-Layleeja sastoji se od pet soba, takozvanih hubova. Svaki hub je zaseban nivo sa posebnom tematikom, a skupljanjem stranica otključavate nove svijetove ili širite već postojeće. Širenje svijetova omogućava vam da se susretnete sa novim (ne)prijateljima, kao i da skupite ostale zanimljive stvarčice. Svijetovi su više-manje neoriginalni; igralo se na sigurno, baš kao i sa ostalim elementima igre. Ono što je problem svijetova u kojima se dvojac zatiče je povremeno iritirajući dizajn nivoa koji u kombinaciji sa nedostatkom uputstava i haotičnom kamerom uzrokuje da se stepen težine podiže na način na koji ne bi trebao.

Nije sve zasnovano samo na skakanju i preciznom kretanju; skupljanjem peruški, Yooka i Laylee mogu kupiti dodatne poteze koji im omogućavaju da stignu na mjesta do trenutka kupovine nedostupna. Pored poteza, igranjem se otključavaju i tonici koje igrači mogu koristiti kako bi modificirali svoje sposobnosti. Nivoi skrivaju i mnoge dodatne tajne. Određeni segmenti se otključavaju rješavanjem logičnih zagonetki, dok su mini-igre razbacane na sve strane, a neke od njih možete probati i u lokalnom multiplayeru sa prijateljima. Mini-igre se doimaju kao bonus materijali, a neke su više iritantne od ostalih. Primjera radi, Dr. Quackov kviz se doima kao zanimljiva ideja, ali realizacija i kazna u slučaju neuspjeha su, malo je reći, katastrofalne.

Ako i zanemarim sve eventualne sitnice koje bi mi zasmetale (povremeno luda kamera ili čudnovato kontrolisanje likova koje vam se može, ali i ne mora svidjeti – uglavnom, naviknete se), preko dvije stvari u sadašnjoj verziji PC porta ne mogu prijeći. Prije svega, izuzetno je iritantno kada se igračima koji koriste tastaturu i miš nabija kontroler na nos. U redu je da je isti kao periferija ‘preporučljiv’, ali nigdje ne piše da je obavezan. Međutim, Yooka-Laylee ga diže na pijedestal zbog kojeg se osjećate loše kao osoba od miša i tastature. Nemoguće je promijeniti kontrole, ali to nije ni najveći problem, već činjenica da su kontrole ispisane na ekranu koristeći simbole sa joysticka. Kada nigdje unutar igre ili na internetu ne možete pronaći spisak kontrola za miš i tastaturu, već nabadate u nadi da ćete skontati koje dugme predstavlja šta, logično je da će vas takve odluke nervirati.

Druga stvar je što Yooka-Laylee baš i ne zna da li je namijenjen onima koji su igrali Banjo-Kazooie kao djeca ili današnjoj djeci. Igra pati od nedostatka bilo kakvih uputstava i u većini slučajeva, susreti sa igraćim mehanikama i neprijateljima uspješni su samo ukoliko trenutni eksperimentalni pristup upali. Dizajn likova ni na koji način ne govori ništa o tome na koji su potez ranjivi, niti su elementi sa kojima se susrećete objašnjeni na bilo koji način. To igru čini u određenim aspektima poteškom (napornom) čak i za starije, a kamoli mlađe.

Po meni, i cijena od nevjerovatnih osamdeset maraka je besmislena. Falilo igri scena i likova za pamćenje, noviteta koji revitaliziraju žanr ili multiplayer aspekt koji bi produžio vijek trajanja, igra se jednostavno ne doima kao produkt za koji vrijedi dati osamdeset maraka.

Yooka-Laylee je očigledan dokaz nedostatka želje da se eksperimentiše. Išlo se na sigurno u svakom aspektu igre i kreiran je naslov koji će podijeliti zainteresiranu igraću zajednicu kao Mojsije more onomad; šarenilo, likovi, dizajn i mehanike su očigledan omaž kultnom N64 naslovu. Ukoliko tražite samo i isključivo to, i spremni ste da izvalite osamdeset maraka, kolika je puna cijena igre, bit ćete zadovoljni. No ako samo malo zagrebete ispod površine, otkrit ćete naslov koji je toliko nostalgičan da je sa sobom u sadašnjost donio i sve one iste probleme na koje smo zaboravili skrivajući ružna sjećanja pod velom toplih emocija. Ja sam, na moju sreću ili ne, jedan od ovih iz prve kategorije (minus osamdeset maraka, da nisam dobio press kopiju, sačekao bih rasprodaju).

Kako su mi Crash i Spyro obilježili djetinjstvo, tako se i Yooka-Laylee na trenutke doima kao povratak u kuću djetinjstva. Doduše, faličan, ali i ja sam stariji i opterećen drugim problemima.

Yooka-Laylee sam igrao na Steamu. Zahvaljujem se Team 17 na ustupljenom primjerku.

Comments are closed.